Osim javne polemike s Ministarstvom za znanost i obrazovanje, opsežnog istraživanja, pokrenute peticije i objavljenih članaka, Psihološko proljeće obratilo se ministrici Blaženki Divjak, kako bismo ju upoznali s aktualnom problematikom i nepoštivanjem državnog pedagoškog standarda.
Ministrica je odgovorila krajem prošlog mjeseca. U odgovoru se pozvala na članak 14. Državnog pedagoškog standarda osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (DPS) te navela kako DPS ne propisuje obavezu zapošljavanja psihologa u svim školama, već škole s preko 180 učenika same mogu birati između psihologa, stručnjaka edukacijsko – rehabilitacijskog (dalje u tekstu: E-R) profila i zdravstvenog radnika. Slijedom navedenog, ministrica zaključuje kako škola mora imati stručni tim, koji mora uključivati knjižničara i pedagoga, ali ne i psihologa. U odgovoru, ministrica dalje navodi kako prema DPS-u osnovne škole u RH trebaju zapošljavati ukupno 2684 stručna suradnika, a trenutno ih zapošljavaju 2316, odnosno 1995 u ekvivalentu punog radnog vremena (FTE – full time equivalent). Osim toga, ministrica u sklopu dopisa navodi i to da je u osnovnim školama zaposleno i 1003 učitelja E-R profila, što je posve irelevantna informacija, jer učitelji E-R profila nisu stručni suradnici.
Manipulacija ministrice Divjak – broju stručnih suradnika pribrojila je i 1003 učitelja
O čemu se ustvari radi, najbolje je dočarati sljedećom ilustracijom: mnogi saborski zastupnici po zanimanju su liječnici, no oni u Hrvatskom saboru nisu zaposleni na radnom mjestu liječnika nego saborskog zastupnika. Isto tako, zastupnik Furio Radin je po struci psiholog, ali u Hrvatskom saboru nije zaposlen na radnom mjestu psihologa, nego zastupnika. Analogno tome, psiholog koji predaje psihologiju u srednjoj školi, nije zaposlen na radnom mjestu stručnog suradnika, nego nastavnika. Jednako tako, učitelj E-R profila ne radi kao stručni suradnik, nego kao učitelj. Dakle, ubrajati 1003 učitelja E-R profila u ukupan broj stručnih suradnika, jednako je deplasirano koliko i tvrditi da se Željko Reiner ili Jovanović na svom radnom mjestu u Saboru ne bave politikom nego liječenjem ili da se Furio Radin, kada govori u Saboru, bavi zaštitom mentalnog zdravlja, zato što je po struci psiholog.
Rezultati istraživanja Psihološkog proljeća većinom se podudaraju sa službenim podacima MZO-a, ali zaključci se dijametralno razlikuju
Kao što je vidljivo u tablici ispod, kada analiziramo samo stručne suradnike, podaci dobiveni elaboratom Psihološkog proljeća ne razlikuju se znatno od službenih podataka MZO-a, međutim konačan zaključak ministrice Divjak dijametralno je suprotan od našeg. Prema našim nalazima, broj zaposlenih stručnih suradnika je za 338 manji od broja propisanog normama DPS-a, dok MZO tvrdi da je ta razlika čak i nešto veća, odnosno da je u osnovnim školama zaposleno 368 stručnih suradnika manje nego što bi trebalo (Tablica 1).
Tablica 1. Procjene Psihološkog proljeća, MZO-a i ministrice Divjak o broju potrebnih i broju zaposlenih stručnih suradnika u osnovnoškolskom sustavu RH na temelju DPS-a
Na temelju podataka sadržanih u tablici, ekspertni tim Psihološkog proljeća, koji okuplja osam magistara psihologije, magistru prava, diplomiranu psihologinju-profesoricu, tri prvostupnice psihologije i mene kao docenta, voditelja istraživanja, došao je do zaključka o manjku stručnih suradnika u 326 osnovnih škola. S druge strane, na temelju rezultata koji sugeriraju čak još nešto veći manjak, od 368 stručnih suradnika, ministrica Divjak zaključila je da je stručnih suradnika u sustavu previše!
Kako smo izračunali da je u osnovnim školama potrebno baš 2617 stručnih suradnika?
Prema članku 14. DPS-a, na koji se ministrica Divjak poziva, škole koje upisuju do 180 učenika zapošljavaju 2 suradnika, škole koje pohađa 181 do 500 učenika zapošljavaju 3, a škole koje zapošljavaju preko 500 učenika zapošljavaju 4 suradnika. Prema tome,
- u osnovnim školama s do 180 učenika, kakvih je 252 u RH, prema DPS-u bi trebalo raditi ukupno 504 stručna suradnika (252 x 2 = 504),
- u osnovnim školama s brojem učenika između 181 i 500, kakvih je u RH 399, prema DPS-u bi trebalo raditi ukupno 1197 stručnih suradnika (399 x 3 = 1,197),
- 229 osnovnih škola s više od 500 učenika moralo bi sukladno DPS-u zapošljavati 916 stručnih suradnika (229 x 4 = 916).
Zašto se procjene potrebnih stručnih suradnika naizgled razlikuju?
Dakle, u 880 osnovnih škola koje provode redovite osnovnoškolske programe, prema DPS-u bi trebalo biti zaposleno minimalno 2.617 stručnih suradnika. S druge strane, MZO tvrdi da suradnika treba biti 67 više, odnosno ukupno 2684. Razlog tome je činjenica da MZO osim 880 „redovnih“ osnovnih škola obuhvaća i 33 ustanove koje upisuju djecu i odrasle s teškoćama, od kojih 32 imaju do 180 učenika, dakle imaju pravo na 64 stručna suradnika, a jedna (Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG) ima 195 učenika, a time pravo na 3 stručna suradnika, dakle ukupno 67 u tim ustanovama. Naši se podaci o potrebnom broju stručnih suradnika, dakle, u broj poklapaju s podacima ministrice Divjak. Međutim, postoji „ali“: u izračune nisu uključeni učenici s teškoćama, kojih ukupno ima više od 20 tisuća.
Iz formule izračuna potrebnog broja suradnika, ministrica je izostavila preko 20 tisuća osnovnoškolaca s teškoćama!
Važno je naglasiti da je, prilikom naših procjena i procjena ministrice o potrebnom broju stručnih suradnika, zanemaren članak 14. stavak 4. DPS-a, koji propisuje jednoga ili više stručnih suradnika E-R profila za svaku školu koja ima 15 ili više integriranih učenika s teškoćama. U ukupno 60% osnovnih škola (ukupno 530) upisano je 15 ili više učenika s teškoćama, a tek manji broj škola ima posebne razredne odjele za te učenike. To znači da je u sustavu potrebno još nekoliko stotina suradnika E-R profila na već postojeći potreban broj suradnika!
U stotinama osnovnih škola ne primjenjuje se DPS
Ministrica navodi kako je prilikom procjene broja stručnih suradnika na razini države potrebno uzeti u obzir omjer broja stručnih suradnika i broj učenika. Međutim, broj stručnih suradnika koji je ‘sigurno u skladu sa svjetskim standardima’ u slučaju kada 326 škola nema dovoljan broj stručnih suradnika obzirom na broj učenika u školi, a čak 71 škola ima zaposlene stručne suradnike E-R profila u školama s manje od 15 djece s rješenjem o primjerenom obliku školovanja, ne samo da krši državne pedagoške standarde, nego i ne zadovoljava potrebe djece u našoj državi. Dakle, mi ukazujemo na probleme koji postoje u konkretnim školama, dok ministrica govori o sustavu. Ovdje ćemo povući par analogija. Kada bismo se obratili Ministru unutarnjih poslova i ukazali mu na problem suočavanja s kriminalom i naveli mjesta s velikim stopama kriminala u kojima nedostaje policajaca, a istovremeno mjesta s prevelikim brojem policajaca u odnosu na niske stope kriminala, on bi nam mogao odgovoriti da na razini sustava država zapošljava dovoljan broj policajaca. Znači li to da se država prikladno suočava s problemom kriminala? Naravno da ne. Slično tome, mogli bismo Ministra zdravstva uputiti na problem nedostatka respiratora u pojedinim bolnicama, a on bi na to mogao odgovoriti da je respiratora na razini RH dovoljno, iako se svi nalaze u velikim gradovima. Bi li u takvoj situaciji borba s pandemijom biti uspješna?
Jesu li svi stručni suradnici jednaki?
Kada se govori o stručnim suradnicima, bitno je naglasiti da svi oni nisu educirani da prepoznaju, niti pomažu djeci s psihičkim tegobama. U odgovoru ministrice navode se istraživanja koristeći omjere stručnjaka za mentalno zdravlje (psihologa) i djece, za usporedbu s omjerima svih stručnih suradnika i djece u Hrvatskoj. Uključivati pedagoge te učitelje i stručne suradnike E-R profila u ove omjere nije opravdano, jer u kategoriju stručnjaka za mentalno zdravlje u osnovnoškolskom sustavu ulazi isključivo psiholog. Niti jedan drugi stručnjak u školi nema znanja, vještine niti je ovlašten da procjenjuje i donosi adekvatne odluke po pitanju psihičkog zdravlja djeteta. Ovdje se ponovno naši zaključci i zaključci ministrice razilaze. Divjak govori o preporučenim omjerima koji se kreću od jednog psihologa na 250 djece, pa do jednog psihologa na 700 djece, pri čemu navodi kako Hrvatska itekako zadovoljava te omjere. Međutim, prema našim podacima koje smo prikupili za 880 osnovnih škola, ukupan broj učenika u hrvatskim školama je 314556, dok je ukupan broj psihologa 339,84 (FTE), čime dolazimo do aktualnog omjera u Hrvatskoj, a to je 1 psiholog na 925,60 učenika osnovnih škola. Čini se da je to ipak mnogo veći broj učenika na jednog psihologa od broja koji ministrica spominje, pri čemu čak 130 tisuća osnovnoškolaca nema svog školskog psihologa.
Pravo djece na mentalno zdravlje
Kako se naša država brine o mentalnom zdravlju djece, kada naši podaci nedvosmisleno ukazuju na podzastupljenost psihologa, jedinog stručnjaka za mentalno zdravlje u osnovnoškolskom sustavu? U našoj državi, svako peto dijete u dobi od 12 godina ima psihičkih problema, što bi značilo da u školi od 180 učenika, prema sadašnjim standardima, 36 učenika ostaje nepokriveno potrebnom psihološkom podrškom. U školi od 300 učenika taj broj raste na 60, a u školi od 500 na 100. Budući da te škole moraju zaposliti pedagoga i knjižničara, za psihologa u njima u pravilu mjesta nema. Sustavne brige za mentalno zdravlje učenika u tim školama, nema, a sudeći po odgovoru ministrice, ne treba ga ni biti.
Ministrica navodi kako škole mogu odlučiti kojeg će stručnog suradnika odabrati ”ovisno o potrebama škole”. Međutim, nije jasno kako škola određuje potrebu za psihologom odnosno u kojem slučaju će neka konkretna škola odabrati psihologa umjesto nekog drugog stručnog suradnika. Sve dok to nije jasno određeno, nema govora o sustavnom pristupu mentalnom zdravlju učenika.
Psiholog u školi nije hir, već realna potreba
Sve dok 130 tisuća učenika osnovnih škola nemaju mogućnost sami potražiti pomoć u okružju u kojem svakodnevno borave, šalje se jasna poruka kako je psihološka podrška dostupna samo određenom broju djece čiji su roditelji dovoljno angažirani, čija školska okolina je dovoljno obrazovana da na vrijeme potraži pomoć za dijete, ili čiji roditelji ju mogu djetetu priuštiti. Nedostatak znanja, neupućenost i stigma razlog su što se na probleme mentalnog zdravlja do sada gledalo drugačije u usporedbi na druge probleme. Unatoč nedostatku znanja, učitelji su itekako svjesni svojih ograničenja i izražavaju potrebu za psiholozima u svojoj radnoj okolini, jer se sami ne uspijevaju nositi s potrebama koje prepoznaju kod nekih učenika
Neznanje je nažalost najveće na najvišim instancama države, što se najbolje vidi iz dopisa ministrice Blaženke Divjak.
Građanska inicijativa „Psihološko proljeće“
doc. dr. sc. Domagoj Švegar, koordinator
Iz poštovanja prema učenicima, stručnim suradnicima i roditeljima, ministrica Divjak je temeljito pripremila odgovor Psihološkom proljeću, ali rasprava se nažalost svela na volju, inteligenciju i poduzetni duh. Najveći dio vremena daje temeljite argumente i činjenice kao što je ta da imamo viška stručnih suradnika. S obzirom na to da fizičar i rektor najvećeg hrvatskog sveučilišta plaća liječenje umornih zaposlenika viskom, a da je akademik i potpredsjednik Hrvatskog sabora vitez, zašto onda ministrica znanosti ne bi bila Grunfica?
Na žalost opet je zakazao sustav.
Prije svega relne probleme se ne DOŽIVLJAVA nego se sve svodi na suhoparnu nauku “STATISTIKU”.
Osnovni problem MINISTRICA je u startu primila “k znanju” da ne odlučuje ni o čemu već popunjava broj KOALICIJSKOG PARTNERA za formiranj VLADE.
Dakle u startu je prihvatila da bude otirač ispod kojeg su lijepo nabrojani problemi , STVARNI PROBLEMI .No tako je to SISTEM JE ZA ĆUMEZ a ne za jednu državu koja bi morala i trebala VODITI RAČUNA O OBRAZOVANJU.
Bravo statistiko DVOJNA nauko .