Do sada smo pisali o nepoštivanju državnog pedagoškog standarda (DPS) na štetu učenika u najmanjim školama tj. školama do 180 učenika i školama koje imaju preko 500 učenika. Ovaj tekst će se odnositi na škole “srednje” veličine. Naime, u Republici Hrvatskoj je 45,34% osnovnih škola koje čine “srednje” velike škole, odnosno škole koje imaju od 180 do 500 učenika.
Profili zaposlenih stručnih suradnika u 399 osnovnih škola s 181-500 učenika
U Hrvatskoj je ukupno 399 “srednje” velikih osnovnih škola koje pohađa 125462 učenika, a postotak škola koje zapošljavaju pojedine stručne suradnike prikazan je na Slici 1.
Slika 1. Postotak osnovnih škola s upisanih 181-500 učenika (N=399), u kojima je na radnom mjestu stručnog suradnika zaposlen: knjižničar / pedagog / stručnjak E-R profila / psiholog
Kao što se može primjetiti, posljednje mjesto pripada psihologu. Isti je slučaj i u “najmanjim” i “najvećim” osnovnim školama, što vodi do zaključka da je psiholog najpodzastupljeniji stručni suradnik u hrvatskim osnovnim školama.
Stručnih suradnika nema dovoljno, a i adekvatnost pojedinih profila je upitna
Prema Zakonu i DPS-u, škole koje imaju od 181 do 500 učenika imaju pravo na zapošljavanje 3 stručna suradnika. Unatoč tome, čak 135 škola ima zaposlena stručnjaka samo 2 profila, od čega:
- 115 škola nema psihologa ni stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila,
- 14 škola nema pedagoga ni stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila te
- 6 škola nema psihologa ni pedagoga.
Nadalje, 202 škole imaju zaposlena stručnjaka sva 3 profila od kojih:
- 114 škola nema psihologa,
- 73 škole nema stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila,
- 15 škola nema pedagoga.
62 škole zapošljavaju stručne suradnike sva 4 profila.
U mnogim školama stručni suradnici nisu adekvatnog profila. Primjerice, u Godišnjem planu i programu (GPiP), navodi se da Osnovna škola 22. lipnja u Sisku ima 413 učenika, od čega 46 učenika s teškoćama u razvoju. No, u školi su zaposlena samo 2 stručna suradnika i to knjižničar i pedagog. Nevjerojatno je da škola s preko 400 učenika i s toliko velikim brojem učenika s teškoćama u razvoju nema zaposlenog stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila, a niti psihologa. Nadalje, Osnovna škola “Dr.Franjo Tuđman” iz Belog Manastira je jedna od malobrojnih škola koja ima dovoljan broj stručnih suradnika, međutim oni nisu adekvatnog profila. Prema Godišnjem planu i program, škola ima 456 učenika od čega je 69 učenika s teškoćama u razvoju. Iako u školi rade 3 stručna suradnika, nema zaposlenog stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila što je veoma zabrinjavajuće s obzirom na ovako velik broj djece s teškoćama u razvoju.
“Kuća se gradi iz temelja, i jaka je koliko su jaki njezini temelji”
U svom istraživanju Koller – Trbović i Žižek (2012) iznose kako postoji mala vjerojatnost da će se u Hrvatskoj u budućnosti izgraditi kvalitetni sustav intervencija. Naime, zbog neorganiziranosti društva općenito, ne prepoznaju se mladi i njihovi problemi, oni nisu prioritet u ovome društvu. Politika dominira nad strukom. Čak i nakon 8 godina od spomenutog istraživanja, u Hrvatskoj ne postoji sustavno praćenje mentalnog zdravlja ni dovoljno obuhvatni epidemiološki podaci na kojima bi se mogla temeljiti nacionalna slika mentalnog zdravlja (Novak i Petek, 2015).
Dakle, kod nas u Hrvatskoj struka psihologa je na sramotnom dnu. Neprepoznata i nevidljiva u očima vladajućih. Kako kaže stara narodna izreka: “Kuća se gradi iz temelja, i jaka je koliko su jaki njezini temelji.” U ovom slučaju temelj su djeca. Od najranije dobi, od vrtića, preko osnovne škole, srednje škole pa nadalje dok ne odrastu u odrasle osobe djeci se trebaju osigurati stručnjaci koji će ih pratiti u njihovom odrastanju i biti i njima i njihovim roditeljima podrška na tom putu. No, trenutno smo daleko od toga. Rezultati istraživanja Psihološkog proljeća ukazuju na to da u hrvatskim osnovnim školama radi poražavajuće malo psihologa. I ne čini se da to brine naše Ministarstvo s obzirom da nastoje (ne)namjerno zamagliti oči ljudima tvrdeći kako u osnovnim školama čak ima viška stručnih suradnika. Djeca nemaju adekvatnu podršku i pomoć na koju naposljetku imaju pravo po Zakonu i po Konvenciji o pravima djeteta. To je šokantna i zastrašujuća realnost. Kad bi se bar Hrvatska junački borila za mentalno zdravlje djece kao što se trenutno bori protiv zaraze koronavirusom.
Antonia Zrilić, mag.psych.