Što je budućnost bez inovativnosti?

Sustav javnog obrazovanja ima bezbroj problema, no onaj dugoročno najštetniji tiče se sabotiranja inovativnosti.

“Učenje nije obavezno, kao ni preživljavanje.” (W. Edwards Deming)

Za opstanak u svijetu sve veće kompleksnosti važno je brzo učiti ono što ne znamo. No, još važnije je stvarati novo znanje kojim ćemo moći odgovoriti na izazove prilagodbe i “novonormalnog”. Jučerašnja rješenja su današnji problemi, koji da bismo ih riješili, zahtijevaju novi način razmišljanja (i svjesnost da ćemo njihovim rješavanjem stvoriti nove probleme koji će opet tražiti nove načine razmišljanja – i tako u nedogled). Dosadašnji mentalni modeli u organizacijama, kojima smo se ranije uspješno služili, gube valjanost u kontekstu upravljanja različitošću i rastom. Organizacijama je danas fleksibilnost potrebnija više nego ikad, no unatoč tome, mnoge se još uvijek grčevito drže za krutu strukturu koja je nekada davno možda značila stabilnost, ali joj se sada temelji urušavaju.

„Prihvatljive ideje nisu više kompetentne, a kompetentne ideje nisu još prihvatljive.“ (Stafford Beer)

Kada javni obrazovni sustav onemogućava interdisciplinarnost na način da ne dozvoljava izbor usmjeravanja prema vlastitim afinitetima, dinamika sustava rezultira akumuliranjem neiskorištenog potencijala. U slučaju da vas zanimaju različita područja iz različitih struka, jednostavo se morate odlučiti za jedan smjer, kojim pretpostavljate da ćete se baviti cijeli život. Kriva odluka je skupa pogreška, i u vremenu i u novcu, a kazna je osobna i profesionalna neispunjenost. Javni obrazovni sustav i tržište rada ne komuniciraju svrsishodno, što stvara puno redundantnosti i “praznog hoda”. Ne kaže se uzalud da su besposlene ruke đavolje oruđe. Takvo arbitrarno ograničavanje područja profesionalnog djelovanja sabotira interdisciplinarnost, a s njom i inovativnost – presudnu za opstanak u sve kompleksnijim vremenima koja su pred nama.

Zamislite sljedeći hipotetski scenarij:

Bivši FBI-evac i stručnjak za neverbalnu komunikaciju, Joe Navarro, gostuje u Hrvatskoj kako bi predstavio svoju knjigu iz područja psihologije ličnosti, “Opasne ličnosti: kako ih prepoznati i zaštititi se”. Prema hrvatskom Zakonu o psihološkoj djelatnosti, educiranje o psihologijskim temama je psihološka djelatnost, a nju smiju obavljati samo psiholozi. Navarro nije psiholog, što znači da, kada bi se pitalo Hrvatsku psihološku komoru, on ne bi smio raditi to što inače radi jer mu Komora kao nepsihologu ne priznaje pravo na obavljanje psihološke djelatosti.

Možete zamisliti kakav bi to gubitak bio za krajnje korisnike, uključujući i mene, jer sam od Navarra naučila ono što se ne uči na fakultetu.

Naravno, ovo je samo hipotetski primjer kojim želim ilustrirati svu apsurdnost guranja struka u strogo odvojene torove. Psiholozi koji zagovaraju monopoliziranje psihološke djelatnosti tvrde da su motivirani očuvanjem kvalitete struke i zaštitom krajnjih korisnika. No, je li to uistinu tako? Monopol uklanja konkurenciju, a to je poražavajuće za kvalitetu. Kompetitivnost potiče kvalitetu. A zvanje psihologa samo po sebi ne garantira ni kvalitetu ni stručnost. Nije li pokušaj monopolizacije psihološke djelatnosti zapravo pokušaj da se zakonski ogradi i osigura komad tržišta za sebe, neovisno o kvaliteti? Kao i kod svake uslužne djelatnosti, nije li krajnji korisnik taj koji odlučuje kome će dati svoj novac?

Zahvaljujući našem obrazovnom sustavu često podliježemo opasnoj logičkoj pogrešci. Usvajamo prepostavku o stručnosti drugih na osnovi vlastitog iskustva prolaska kroz sistem u kojem se smjerove strogo odvaja pa zauzimamo čvrstu poziciju da netko mora završiti kompletno usmjerenje ustrojeno na postojeći propisan način kako bi mogao uspješno raditi samo jedan njegov segment.

Psihologija ima puno grana koje se ne bave mentalnim zdravljem i za koje nema valjanih argumenata koji bi išli u prilog strogoj regulaciji. Mora li netko tko se želi baviti psihologijom ličnosti završiti studij psihologije koji se dotiče osnova svih ostalih grana psihologije? Osnove bilo čega danas mogu se naučiti online, često i besplatno, od vrhunskih svjetskih predavača. Igra se promijenila. Na izazove direktno uzrokovane aktualnom pandemijom najuspješnije su odgovorile one obrazovne institucije koje su brzo i kvalitetno svoje obrazovne usluge prebacile online. Primjer takve uspješne prilagodbe kod nas je ZŠEM.

Što biste odabrali pod pretpostavkom da ćete dobiti isto znanje vezano za neki predmet interesa?

A – besplatan online tečaj nekog svjetski poznatog sveučilišta
B – završen fakultet (u sklopu kojeg ćete predmet od interesa slušati jedan semestar)

Zašto neki stručnjak nepsiholog ne bi mogao predavati neku granu psihologije? Pogotovo ako će vlastito iskustvo izvrsnosti, utemeljeno na dokazima, povezati sa znanstvenim teorijama i to uživo demonstrirati vlastitom izvedbom. Dobar primjer za to je Chris Voss, također bivši FBI-evac, autor knjige “Never split a difference”.

Jer… Koji je cilj svega skupa?

Psihološka djelatnost je uslužna djelatnost. Nisu klijenti tu zbog nas, nego smo mi tu radi klijenata. Svrha našeg rada je klijentova dobrobit. Cilj je da klijent ostvari uspjeh u onome što mu je važno; stekne potrebne uvide, usvoji znanja i vještine te očuva mentalno zdravlje – i dobije vrijednost za novac. Istraživanja su pokazala da je za uspjeh neke radionice najzaslužnija ličnost voditelja.

Ne bismo li se prije donošenja zakonskih odluka o monopoliziranju prava na obavljanje psihološke djelatnosti prije svega trebali zapitati pomaže li to ili ne krajnjim korisnicima kojima pružamo svoje usluge? O čemu se tu zapravo radi?

Općenito, struke koje su pretjerano regulirane ostavljaju premalo stupnjeva slobode i kao takve nude premalo inovativnosti. Gdje nema slobode u rastu, tu inovativnost prestaje. Zato nimalo ne čudi da je Amerika daleko ispred Europske unije u inovacijama.

Zapitajmo se, kakvu budućnost uistinu želimo?

Želimo li više slobode izbora u obrazovanju i profesionalnom djelovanju (gdje god je to moguće) kako bismo izgradili inovativnije društvo koje će biti sposobnije nositi se s adaptivnim izazovima?

I najvažnije od svih pitanja – imamo li znanja, volje i hrabrosti mijenjati postojeću stvarnost?

 

Nataša Ivanković
Organizacijski psiholog & trener
I look at systems to hear their story.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *