Korona virus, trojanski konj i neuspjeh heuristike (pogled na pandemiju iz drugog ugla)

U ovo neizvjesno doba zanimljivo mi je gledati koliko različitih i kontradiktornih mišljenja i gledišta izaziva ova pandemija. Neki su među nama za strože mjere, neki za labavije. Neki se bave teorijama urote, a neki novim vrlim svijetom koji tek dolazi. I kao da nema konsenzusa?! Zbog svojih specifičnih obilježja ovaj virus nekako je neuhvatljiv i kao takav postaje zrcalo najrazličitijih heuristika, projekcija, agendi i narativa. Što ako je baš taj nedostatak konsenzusa i nejasnost koja je sada svuda oko nas integralno svojstvo ovog virusa?

U ovim neizvjesnim vremenima temeljna ljudska potreba je potraga za istinom. Kada se dogodi neizvjesnost, a posebno neizvjesnost ovako širokih razmjera, prvo za čim svi tragamo jest istina. Što se događa? Što je uzrok svemu ovome, koje su osobine ovoga?

Potraga za istinom proizlazi iz potrebe za orijentacijom i kompasom, a to je ono što nam u ovom trenutku svima nedostaje. Potraga za istinom jest i potraga za jasnoćom i smjerom kojim ću u nekoj skoroj budućnosti krenuti. Potraga za istinom jest i potreba za prilagodbom, kako ću se postaviti, prilagoditi, što ću napraviti, hoću li nešto u svom životu mijenjati, trebam li zadržati posao, ulagati u iste stvari ili ne. To je i čežnja za stabilnosti, da znam što je sad i što će biti sutra, što mogu očekivati i na što se mogu osloniti…

U neizvjesnim vremenima dvije su stvari očite. Jedna je da se urušava neka postojeća platforma koju smo gradili (stari svijet) i da smo u isto vrijeme izloženi masivnoj količini novih fragmentiranih bitova informacija koje nam dolaze sa svih strana. Te neintegrirane informacije u sebi nose optimizam i miris novog doba, i pesimizam i jezu propasti.

Pokušavajući shvatiti istinu u ovim dinamičnim vremenima, promjenjivima i nejasnima, većina nas poseže za vlastitim resursima i unutarnjim sistemima podrške, a to su najčešće ranija iskustva, stara znanja koje imamo, sistemi znanja kojima vjerujemo, bila to znanost, religija, teorije zavjere ili nešto treće. Neki su od nas više skloni strahu i panici pa u ovom moru informacija pronalaze one informacije koje podržavaju njihovu priču, dok su drugi više skloni potrebi za stabilizacijom pa u istom moru informacija pronalaze one dijelove koji ih umiruju. Ovi prvi skloni su eskalaciji i panici, a drugi u svom pokušaju da se stabiliziraju skloni su podcjenjivanju prijetnje. Koji god smjer odabrali svi mi sada dijelimo i koristimo jedan implicitni metakognitivni mehanizam, a to je proces heurističkog mišljenja.

I upravo je ovaj mehanizam sada na testu, pritisnut do svojih krajnjih limita od strane korona virusa.

Heurističke strategije rezoniranja mehanizmi su koji omogućuju da na temelju manjeg broja nepotpunih informacija donesemo neki sud, stav, odluku i jasnoću u krajnjoj instanci. Pri tome se usmjeravamo na ono što nam se čini važno, a zanemarujemo manje važne stvari. Mehanizam heuristike temelji se zapravo na ekonomskom principu jer u kompleksnim situacijama mozak ne može sagledati sve elemente nekog skupa, a kada bi to i činio bio bi previše trom, dezintegriran i zapravo neefikasan. Kada se nađemo u nekom problemu većina se nas usmjerava na najvažnije aspekte problema (to najvažnije također je subjektivan odabir) te na temelju ranijeg iskustva i/ili znanja, formira neki stav, odluku ili rješenje. Zapravo iz nekog cjelovitog bazena informacija izvlačimo one koje podržavaju priču kojoj vjerujemo.

Heuristički procesi često su korisni i dovode do dobrih rješenja. S druge strane, heuristikom možemo opisati i neke neadaptivne načine prilagodbe, npr. kada opisujemo neke od simptoma psihičkih poteškoća kao što su paranoidne konstrukcije, anksiozno procesiranje i sl.. Često su i neke od teorija zavjere zapravo simplificiranje kompleksnije istine i stoga također spadaju u heurističke narative.

Kakve sve ovo ima veze korona virusom?

Ovih dana je vidljivo kako svi zajedno hodamo neizvjesnim vodama i kako svatko od nas iz istog bazena svih informacija odabire one dijelove koji potvrđuju našu priču ili interes. Neki su više usmjereni ka pojačavanju ozbiljnosti situacije, dok drugi imaju potrebu da sve ovo što se događa definiraju kao neko nepotrebno paničarenje ili zakulisnu igru zavjera i sl. Ono što je meni od početka zanimljivo jest da je baš ta globalna nejasnost koja nam je ovih dana svima zajednička, ta kontradiktornost oko ovoga virusa, zapravo njegova integralna, neodvojiva osobina. Da je kojim slučajem korona virus malo robusniji, jači, s robusnijim posljedicama, odnos prema njemu bi bio jasniji pa bi i svijet imao i više konsenzusa u borbi s njim. Međutim, ovaj virus je toliko eluzivan, neuhvatljiv i suptilan da zapravo prekrasno zrcali tuđe projekcije i interese, pseudoznanstvene opise, interesne agende, neurotične projekcije, paranoidne konstrukcije i druge različite heuristike bez obzira jesu li one usmjerene pojačavanju stabilnosti ili eskalaciji stanja. Ovdje ne pravim razliku između polariteta kao što su strah i panika s jedne strane i pseudostabilnost s druge strane, jer jedna i druga strana mogu biti izraz potrebe da se obranimo (neurotična motivacija), a ne da razumijemo istinu.

Čak je i stručna javnost u početku upala u istu zamku. Prva su objašnjenja brojnih stručnjaka bila usmjerena na podcjenjivanje virusa, a to je proizlazilo iz usmjeravanja na sržne osobine virusa. Sjećam se prvih izjava naših poznatih znanstvenika Đikića, Rudana, Nele Sršen, koji su, ne tako davno, koristili deeskalirajuće koncepcije i koji su govorili da se radi o ne baš toliko opasnom virusu. Dok je epidemija harala po Kini virus je opisivan kao egzotični rođak influence. U sličnom obliku ovaj narativ bio je prisutan kod političara-populista kao što su Johnson ili Trump, a sada tu stranu u suptilnijoj varijanti zastupa tzv. Švedski model. Gledano izvana te izdaleka imali smo tendenciju da se fokusiramo isključivo na sržne biološke osobine virusa (smrtnost, zaraznost) i da pritom zanemarimo njegove sekundarne, kontekstualne, ekološke, statističke, transakcijske osobine i efekte. Virolozi, usmjereni na sam agens, nisu ni bili zaduženi da se bave socijalnim i političkim pitanjima, a upravo su se ta pitanja pokazala kritičnim za ovu epidemiju. Kada se ovaj virus definira prema svojim osnovnim karakteristikama, u nekom vakuumu bez relacija s kontekstom, taj virus nije opasan. Nije ebola, nije marburg virus. Takva heuristika koja definira problem prema svojoj suštini utemeljena je na znanosti i kao takva posve je točna, ali ne i dovoljna!

Sam po sebi korona virus ne bi bio opasan kada bi egzistirao u vakuumu ili kada bi, njemu nasuprot imali neograničeni zdravstveni sustav ili savršeni kontekst u kojem bi se on manifestirao (ili sasvim zdravog pojedinca). Međutim, to često nije slučaj. Ništa se na ovoj planeti ne može mjeriti samo po sebi, već je sve u svojoj suštini definirano u odnosu na nešto drugo, a to posebno snažno vrijedi za korona virus.

Kako se virus približavao i postajao više od puke definicije i intelektualne koncepcije, te se utjelovljavao u neposrednom iskustvu, tako smo postajali sve više svjesni njegove prave snage i opasnosti. Njegova dijaboličnost nije se ogledala u njemu samome, nego u devastaciji koju ostavlja iza sebe i to u interakciji s određenim sistemima, a posebno onima koji ga podcjenjuju. Njegova metafizička karakteristika jest da se zrcali i javlja samo u limitiranim, opterećenim sistemima, bilo da se radi o državama ili pojedincima. Jer izgleda da više stradaju upravo oni sistemi i pojedinci s opterećenjima, dok oni bez komorbiditeta nemaju simptome. U onim zemljama gdje je nažalost ovo eskaliralo ljudi su se odjednom našli preplavljeni užasnim događanjima i doživljajima, punim bolnicama, užasnom teroru statistike, umiranjima bližnjih (koji ne umiru direktno od njega, ali on pridonosi bržem umiranju –opet transakcijsko svojstvo), iscrpljivanjem zdravstvenih djelatnika do krajnjih granica, izolacijama, nakupljenim mrtvačkim sanducima, koje voze vojni kamioni, nemogućnosti kontakta.

I to je prava opasnost ovoga virusa. Ona se ogleda u relacijskom ili da tako kažem, metafizičkom aspektu, a virus dobiva svoju snagu ili moć tek u odnosu s nesavršenim socijalnim i političkim ili individualnim sistemima u kojima se pojavljuje. I upravo je to njegova paradoksalnost, da je njegovo najopasnije svojstvo zapravo ograničenost, opterećenost ili nemarnost sistema u kojem se pojavljuje.

U tom smislu ovaj virus zapravo je uzeo masku trojanskog konja te se, prevarivši kognitivne i heurističke mehanizme stručne i znanstvene javnosti, provukao ispod radara i tek onda pokazao svoje pravo lice i pravu opasnost. Njegovo pravo lice nije veća smrtnost, nego razotkrivanje slabih točka sistema (pojedinaca ili država) u kojima se događa. Ono ukazuje na slabe točke zdravstvene skrbi i to do toliko konkretne, egzaktne brojke da je to pomalo zastrašujuće. Zar nije malo groteskno ili nalik na teatar apsurda da na jednoj strani imamo neku skoro elementarnu česticu koju želimo razumjeti u svoj njenoj suptilnosti, a onda tom suptilnom, eluzivnom entitetu suprotstavljamo nešto robusno, da ne kažem vulgarno oružje kao što je broj bolničkih kreveta?! Nešto tako suptilno sučelice nečemu tako trivijalnom!?

I baš nas je tu virus zaskočio, uhvatio nas nepripremljene, zaslijepljene lažnom sigurnošću svoje heuristike i svog narcističkog narativa. I kao da mu je to glavna osobina, da uvijek uhvati sistem nespreman, makar se o njemu piše konstantno više mjeseci. Ima nešto u njemu i od Davida i Golijata, samo što je razvijeni svijet ovoga puta preponosni Golijat usmjeren na vlastitu veličinu koji u svom egotizmu i rigidnoj samouvjerenosti biva uhvaćen, iznenađen i posrnuo, dok virus zbog svojih paradoksalnih osobina i mimikrije prolazi ispod radara.

Iako cijela situacija ukazuje na neuspjeh heuristike nju ipak ne možemo smatrati pogrešnom. Ona je takva kakav jest, postoji kao kreativna prilagodba na svijet oko nas i evolucijski gledano tu je da bismo donijeli najbolju odluku s najmanjom cijenom. To je naprosto naša priroda i vidimo da to čine i laici, i političari, i znanstvenici, odabirući različite, bilo pesimistične, eskalirajuće, stabilizirajuće, konspirativne ili angažirajuće stavove.

Razmišljajući o mogućnostima postaje mi vidljiva jedna osobina koju vidim kod ljudi koji uspješno reagiraju na ove uvjete. Ona je opet nekako meta-intelektualna. Primjećujem je kod nekih među nama i to prije svega kod vrsnih znanstvenika koje sam prije imenovao. Iako su u početku bili usmjereni na te ključne karakteristike virusa oni se nisu ustručavali proširiti svoju priču i svoju heuristiku kada su se suočili s novim informacijama. Zapravo govorim o fleksibilnosti, o hrabrosti da se usudimo mijenjati kada to stvarnost od nas zahtjeva. Biti fleksibilan u ovom smislu znači dopustiti svojim koncepcijama da se mijenjaju uz prisustvo novih informacija i iskustva. To je ono što nam pomaže da se bolje adaptiramo na uvjete u kojima jesmo.

Drugi faktor kojem jako vjerujem, a koji zapravo spada u moj osobni heuristički asortiman, jest moje povjerenje u znanost. Pri tome želim naglasiti da znanost nije ugodno surfanje po online wikipedijama ovoga svijeta s ciljem pronalazaka onih informacija koje će nas umiriti. Znanost nije u tom smislu angažirana, ona nema strane, nije niti crna niti bijela, nije zainteresirana za naše čežnje da jednostavno objasnimo svijet, niti služi stabilizaciji naših nemira. Znanost danas bavi se izrazito kompleksnim i često kontra-intuitivnim fenomenima koje ne možemo razumjeti samo tako da koristimo stara znanja oslonjena na komfor vlastite logike, stavova i inteligencije. Ako imamo hrabrosti pogledati i izvan naših narativa pruža nam se mogućnost da vidimo što je s druge strane naših strahova i narcizma.

dr. sc. Luka Marinović

Coronavirus, Corona, Quarantine, Isolation, Protection

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *