Danas je u Hrvatskom saboru na rasporedu rasprava o prijedlogu Zakona o izmjeni Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori. Zbog toga je Psihološko proljeće odlučilo analizirati odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 1999. godine kojom nisu prihvaćeni prijedlozi podnositelja za ocjenu suglasnosti Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori s Ustavom RH.
Podnositelji su tvrdili da je obveznim članstvom u HGK-u narušeno ustavom zagarantirano pravo na slobodno udruživanje, poduzetnička sloboda te pravo poslodavaca na osnivanje udruga poslodavaca uz slobodno stupanje i istupanje iz istih.
U obrazloženju rješenja kojim se ne prihvaćaju prijedlozi za ocjenu suglasnosti Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori s Ustavom, Ustavni sud navodi da se pravo na slobodno udruživanje ne odnosi gospodarske subjekte, već na građane.
U odnosu na poduzetničke slobode, koje su zagarantirane čl. 49. st. 1. Ustava, Ustavni sud obrazlaže da se navedena odredba ne može razmatrati i primjenjivati samostalno bez ostalih odredbi Ustava, a posebno odredbe stavka 3. istog članka koji glasi: „Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva“.
Ustavni sud dalje obrazlaže:
„Slijedom posljednje navedene odredbe Ustava, budući pojedinac ukoliko nije udružen u asocijaciju u suštini nije u mogućnosti poticati gospodarski napredak, a nije pravedno da koristi pogodnosti koje ostvaruje asocijacija koje on nije član, pa država, koja je na Hrvatsku gospodarsku komoru prenijela svoje pojedine ovlasti može propisati, sukladno odredbama članka 50. stavak 2. Ustava, a radi zaštite svojih interesa koji su u stvari i interesi gospodarskih subjekata i obavezno udruživanje u neku asocijaciju, konkretno Hrvatsku gospodarsku komoru, posebice radi promicanja, zastupanja i usklađivanja zajedničkih interesa gospodarskih subjekata kako prema samoj državi i njenim tijelima, tako i prema tijelima drugih država prema kojima pojedini gospodarski subjekti djeluju“.
I to je otprilike to. Ustavni sud 1999. godine smatra da pojedinac nije u mogućnosti poticati gospodarski napredak ako nije prisilno član HGK-a, jer bi bilo nepravedno „koristiti pogodnosti“ koje ostvaruje asocijacija koje on nije član.
Međutim, nije ovo loše pravno obrazloženje najveći problem ove odluke Ustavnog suda. Veći je problem tko je ovakvu odluku Ustavnog suda donio.
U sastavu Ustavnog suda koji su donijeli ovakvu odluku 1999. godine bili su: dr. Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela.
Ustavni suci Velimir Belajec i Hrvoje Momčinović u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda ujedno su bili i na listama arbitara u postupcima pred Stalnim izabranim sudištem pri HGK-u.
Ustavni sudac Velimir Belajec još je 1992. imenovan kao član Predsjedništva Stalnog izabranog sudišta pri HGK-u. Nakon toga je 1993. imenovan za arbitra u postupcima s međunarodnim elementom pred Stalnim sudištem pri HGK, a 1997. imenovan je za arbitra i u postupcima s međunarodnim elementom i u postupcima bez međunarodnog elementa.
Ustavni sudac Hrvoje Momčinović 1993. imenovan je za arbitra u postupcima bez međunarodnog elementa te je 1997. ponovno na listi arbitra u postupcima bez međunarodnog elementa. Međutim, uz to, iste godine, Momčinović je izabran za predsjednika Suda časti pri HGK-u.
Prema tome, tijekom odlučivanja o ocjeni ustavnosti Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori, dva ustavna suca koji sudjeluju u donošenju odluke, ujedno su na listama arbitara Stalnog sudišta pri HGK-u, a jedan od njih je u isto vrijeme i predsjednik Suda časti HGK-a.
Ustavni suci Jadranko Crnić i Mladen Žuvela imenovani su na liste arbitara 2000. godine, svega 5 mjeseci nakon donošenja odluke Ustavnog suda.
Da takva praksa nije ostala samo u devedesetima, potvrđuje i naša priča od prošle godine o bivšoj predsjednici Ustavnog suda Jasni Omejec, koja je izradila pravna mišljenja za četiri strukovne komore, a iste su nam odbile dostaviti informaciju o tome koliko su platile pravno mišljenje. Naravno, u navedenom pravnom mišljenu Omejec navodi da bi ukidanje obveznog članstva u komorama bilo „prekomjerno zadiranje države u inherentna prava komora“.
Tada smo i saznali da je HGK Jasni Omejec u periodu od 2017. do 2019. isplatio oko 200.000 kn.
Nakon svega ovoga, kako ikada očekivati da će Ustavni sud ukinuti obvezno članstvo u HGK, kada (neki) ustavni suci mogu fino zarađivati od prisilne članarine koja se plaća HGK-u?
Jedino što nam preostaje je – Hrvatski sabor i izmjena Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori.
Vaše Psihološko proljeće