Građanska inicijativa Psihološko proljeće je objavila elaborat, kojim su obuhvaćeni podaci o svim stručnim suradnicima zaposlenima u 880 osnovnih škola u Hrvatskoj, koje pohađa ukupno 314556 učenika.
Prema odredbama državnog pedagoškog standarda osnovne škole se dijele u 3 skupine:
- osnovne škole od 180 i manje učenika
- osnovne škole od 181 do 500 učenika
- osnovne škole s više od 500 učenika.
O najmanjim osnovnim školama, koje pohađa do 180 učenika, nedavno je pisao kolega Švegar. Sljedeći dio teksta odnosi se na osnovne škole s više od 500 učenika, koje prema odredbama državnog pedagoškog standarda zapošljavaju 4 stručna suradnika.
Psiholog najpodzastupljeniji među stručnim suradnicima
U Republici Hrvatskoj ima ukupno 229 osnovnih škola koje broje više od 500 učenika (u tekstu dalje „velike osnovne škole“). Što se tiče profila stručnih suradnika, u čak 99.6% velikih osnovnih škola kao stručni suradnik je zaposlen knjižničar. Pedagog je zaposlen u 96.9%, stručnjak edukacijsko-rehabilitacijskog profila u 87.3%, a posljednje mjesto pripada psihologu, kao stručnom suradniku kojeg zapošljava 73.4% velikih osnovnih škola. Naime, s obzirom na navedeno, očito je da u Republici Hrvatskoj vodeću poziciju stručnog suradnika u školama uvjerljivo drži knjižničar, čak i ispred pedagoga kojeg po državnom pedagoškom standardu mora imati svaka škola. Posljednju poziciju je zauzeo stručni suradnik psiholog.
Dakle, u velikim osnovnim školama na radnim mjestima stručnih suradnika je zaposleno ukupno: 255 knjižničara, 224 pedagoga, 218 stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila i 168 psihologa.
Od ukupno 229 velikih osnovnih škola:
- 135 škola ima stručne suradnike sva 4 profila,
- 90 škola ima stručne suradnike 3 profila, od kojih:
- 58 škola nema psihologa,
- 25 škola nema stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila,
- 6 škola nema pedagoga,
- 1 škola nema knjižničara,
- 4 škole imaju suradnike samo 2 profila, od čega:
- 3 škole nemaju psihologa ni stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila,
- 1 škola nema pedagoga ni stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila.
Što nam govore ovi podaci?
U potpunosti je jasno kako se državni pedagoški standard ne poštuje u više od 40% velikih osnovnih škola. Međutim, podaci nam govore i kako je knjižničar najvažniji odnosno vodeći stručni suradnik, a psiholog je uvjerljivo na posljednjem mjestu, premda je činjenica da djeca sve više psihički oboljevaju. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije i rezultatima hrvatskih znanstvenika, svako peto dijete u dobi od 12 godina ima psihičkih problema, a jedno od deset razvije i kliničku depresiju. Psihički poremećaji su u djece učestaliji od karcinoma, srčanih bolesti i bolesti bubrega zajedno. Otprilike trećina djece su zlostavljana fizički, psihički ili seksualno, što znači da je u jednoj prosječnoj hrvatskoj školi 100-injak od 350 učenika doživjelo iskustvo zlostavljanja, 70-ak učenika ima psihičkih teškoća, a 35 ih se već u toj dobi bori s depresijom (Švegar i sur., 2020).
Kako je moguće da je psihološka struka na samom dnu uz ovakve podatke? Ljudi, ovo nije san, ovo je surova realnost! I događa se nama, sad, ovdje, u Hrvatskoj.
Mora li knjižničar biti u kvoti stručnog suradnika?
Stručni suradnici u školama čine stručni tim unutar kojeg je nužna suradnja. Međutim, problem je u tome što je više knjižničara nego psihologa u stručnim timovima, koji primjerice trebaju provoditi stručnu procjenu razine i kvalitete funkcioniranja učenika s teškoćama i njihova životnog okruženja radi utvrđivanja njihovih individualnih odgojnih i obrazovnih potreba te izraditi stručni nalaz i mišljenje, kao i pružati podršku učiteljima/nastavnicima u planiranju i vrednovanju individualiziranog kurikuluma učenika s teškoćama te njegovim mogućim izmjenama i prilagodbama. Iz ovog proizlazi da knjižničar ne bi trebao biti u kvoti stručnog suradnika (kao što nije ni tajnik ili računovođa škole) jer gore navedeni poslovi ne bi trebali biti djelokrug rada školskog knjižničara, nego psihologa, socijalnog pedagoga, edukacijskog rehabilitatora, logopeda i pedagoga.
Nepoštivanje dječjih prava na obrazovanje i zdravlje
Kako je već rečeno 90 velikih osnovnih škola ima stručne suradnike 3 profila, od kojih 58 škola nema psihologa. Te škole nemaju stručnog suradnika na kojeg imaju pravo po članku 14. Državnog pedagoškog standarda. Također, ovo je čisto kršenje čl. 24. Konvencije o pravima djeteta, prema kojem se djetetu priznaje pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja i na olakšice glede ozdravljenja i oporavka, te čl. 29. Konvencije, u kojem stoji da obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema punom razvoju djetetove osobnosti, nadarenosti, duševnih i tjelesnih sposobnosti…
Što li samo misle o ovome darovita djeca iz 62 velike osnovne škole koje nemaju zaposlenog psihologa? U tim se školama ne primjenjuje Državni pedagoški standard niti se poštuje Konvencija o pravima djeteta. Je li obrazovanje darovite djece u tim školama usmjereno prema punom razvoju njihove osobnosti i nadarenosti?
Psiholog je jedini stručnjak kvalificiran za identifikaciju darovite djece, što je samo početak priče. Kako će „Škola za život“ riješiti ovaj problem, pogotovo ako se uzme u obzir da se upravo novom kurikularnom reformom posebno stavlja naglasak na rad s darovitom djecom? Nije li ovo na neki način i diskriminacija ako u nekim osnovnim školama postoji psiholog koji identificira nadarenu djecu i potom osmišljava program za rad s njima, a u drugoj školi potencijalno darovito dijete nema takvu mogućnost? Preostaje nam samo ukazivati na važnost psihologa u današnjem društvu, u kojem je sve više mentalnih bolesti, i nadati se da će se u što skorije vrijeme upaliti lampice u glavama odgovornih, koji će spriječiti daljnje hrvatske tragedije.
Antonia Zrilić, mag. psych.