Javni apel Ministarstvu znanosti i obrazovanja: Ne ostavljajte učenike bez stručne podrške

U sklopu državnih mjera za zapošljavanje pripravnika, od 1. siječnja 2018. godine do danas zaposleno je ukupno 3414 pripravnika, od čega 1367 (40%) u privatnom sektoru. Od preostalih 1865 pripravnika zaposlenih u javnom sektoru (detaljan popis objavljujemo u prilogu), 1340 je zaposleno u zdravstvu (čak 55 u KBC-u Sestre milosrdnice), 310 u obrazovanju (uključujući vrtiće), 113 u socijali i 102 u kulturi (muzeji, arhivi i dr.). Među svim tim pripravnicima, psihologa je ukupno 142 (4.2%) i to 14 u realnom sektoru, a 128 u javnom, od čega je većina u školama. Školskih psihologa koji su pred mjesec-dva radili kao pripravnici, a danas su na burzi rada, iz tjedna u tjedan je sve više i više. Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) nije predvidjelo posljedice koje mogu nastati po završetku njihovog pripravništva, što je iznimno zabrinjavajuće.

Zašto su školski psiholozi tako posebni naspram npr. socijalnih radnika ili drugih pripravnika?

Specifičnost školskih psihologa-pripravnika je u tome što su njihovi mentori, koji ih nadziru, vode i podupiru u radu, u pravilu zaposleni u drugim školama. Prema tome, kada školskom psihologu zaposlenom u malom mjestu završi pripravništvo, ukoliko škola s njim ne sklopi novi ugovor o radu, škola ostaje bez psihologa, a učenici koji su bili u njihovom tretmanu ostaju bez prijeko potrebne psihološke podrške u kognitivnom i socio-emocionalnom razvoju. Upravo se to danas događa diljem RH: djeca koja su tek stekla povjerenje u školskog psihologa s kojim su započeli proces savjetovanja i ostvarili napredak, sada ostaju bez njihovog vodstva i stručne pomoći.

Što Kodeks etike psihološke djelatnosti nalaže u slučaju prekida tretmana?

Kako bi se izbjegla šteta koja korisnicima psiholoških usluga može nastati kao posljedica prekida psihološkog tretmana, Kodeks etike psihološke djelatnosti (NN 13/2005) u članku 41. propisuje:

„U slučajevima kada se tretmani ili terapijske usluge moraju prekinuti zbog razloga poput bolesti i nedostupnosti psihologa, ili pak zbog preseljenja ili financijskih poteškoća korisnika psiholoških usluga, psiholog nastoji planirati i organizirati dalju brigu za korisnika psiholoških usluga.“

Taj kodeks je obvezujuć za svakoga tko obavlja psihološku djelatnost, uključujući i pripravnike,  međutim, školski psiholozi po isteku pripravništva ne mogu se pobrinuti za svoje učenike, ne mogu od roditelja tražiti da se okrenu privatnim praksama i plaćaju uslugu koja im je do sada bila osigurana u sklopu redovnog školovanja niti mogu naći drugo adekvatno rješenje. Mnogi od njih bili su ne samo jedini psiholog u školi, nego i u mjestu, a s obzirom na socioekonomsku sliku u mnogim takvim mjestima, teško da će djeca dobiti potrebnu pomoć od nekog drugog psihologa.

Učenici su najveći gubitnici, ali ne i jedini

Mladi stručnjaci koji su se godinu dana usavršavali u školstvu, položit će stručni ispit u školstvu, ali većina ih se u školstvu neće zaposliti, što od mjere pripravništva de facto čini običnu mjeru stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa.

Osim toga, koji je smisao usmjeravanja visokoobrazovanih ljudi u područje u kojem nikada neće raditi? Zašto država subvencionira usavršavanje u određenim vještinama i znanjima (poput testiranja zrelosti djeteta za upis u osnovnu školu) da bi nakon 12 mjeseci istim pripravnicima ponudila dvije mogućnosti: burzu rada ili prekvalifikaciju unutar struke (za organizacijskog, sportskog, kliničkog psihologa, psihologa u medicini rada ili nekoj drugoj grani psihologije)?

Kako sada zaštititi javni interes: Je li moguće sanirati štetu?

Po svemu sudeći, mjere za zapošljavanje pripravnika mogle bi rezultirati negativnim ishodom za:

• dobrobit djece, koja će usred savjetovanja ostati bez stručne podrške školskog psihologa, za kojim potreba i dalje postoji, ili će (ako se mjera nastavi u istoj školi) opet privremeno dobiti novog psihologa-početnika, koji opet tek uči, na kojeg se opet moraju navikavati;
• društveni interes, jer godinu dana je visokoobrazovanim ljudima financirano usavršavanje u vještinama i znanjima koja mnogi od njih nikada neće primjenjivati;
• pripravnicima, od kojih se mnogi neposredno po završenom usavršavanju moraju prekvalificirati unutar struke ili na burzi rada čekati otvaranje radnog mjesta u nekoj školi ili otići u inozemstvo.

Zapošljavanjem pripravnika po završetku mjere izbjegle bi se možebitne štetne posljedice djeci kojoj savjetovanje ne bi bilo prekinuto, državna sredstva uložena u usavršavanje pripravnika ne bi bila bačena u vjetar, stečene kompetencije pripravnika ne bi ostale neiskorištene, a pripravnici se ne bi morali vraćati na burzu rada i prekvalificirati. Vjerujemo da se pripravnici ne bi protivili ni radu u dvije škole, po pola radnog vremena u svakoj, čime bi se dostupnost psihologa učenicima dodatno povećala.

Zaključak

Primjeri poput ovoga pokazuju da čak i kada su obilate, državne mjere mogu biti štetne ako se dobro ne planiraju. No što je tu je, nemoguće je sada vratiti vrijeme i retrogradno isplanirati provedbu ovih mjera. Ono što danas jest moguće je smanjiti broj budućih pripravničkih mjesta te odrediti kriterije po kojima će se školama pripravnici odobravati. Na primjer, kada bi se pripravništvo odobravalo svim onim školama u kojima je psiholog pred mirovinom, to bi bilo sasvim razumno i vjerujemo da nitko protiv toga ne bi imao ništa protiv. Kriterij za škole bez zaposlenog psihologa mogao bi se određivati u skladu s normama propisanim u Državnom pedagoškom standardu, poput broja djece i drugih stručnih suradnika u pojedinoj školi (čl. 14.).

Slijedom svega navedenog, ovakva Mjera pripravništva skupa je greška, a jedino što bi sada bilo još skuplje je ostaviti ju neispravljenom po završetku pripravništva.

Građanska inicijativa „Psihološko proljeće“

Prilozi:

Pripravnici u javnom sektoru 2018-2109

Odgovor HZZ