Sadašnji strukovni komorski sustav u RH je po mom mišljenju neodrživ jer je apsurdan i očigledno neustavan, zbog slijedećih razloga:
- strukovne komore, kao prvo, narušavaju ustavno načelo trodiobe vlasti (čl. 4. Ustava) spajanjem zakonodavnih, izvršnih i sudbenih ovlasti (čl. 71., čl. 108. i čl. 118. Ustava) u okviru istog tijela – strukovne komore. Naime, u pogledu djelatnosti za koje su osnovane komore imaju zakonodavnu vlast (donose za sve obvezujuće opće akte kojima reguliraju obavljanje povjerenih im javnih ovlasti, npr. odluke o cijenama usluga, o visini članarine itd., izvršnu vlast (donose pojedinačne obvezujuće odluke za svoje članove, npr. o izdavanju ili oduzimanju licenci za rad) i sudbenu vlast (disciplinske sudove koji sude članovima komora zbog disciplinskih povreda, npr. zbog kritike komore, tijela ili dužnosnika komore);
- ustavno je upitno pravo strukovnih komora na samostalno (i od Sabora i Vlade nenadzirano) donošenje za svih obvezujućih podzakonskih propisa – općih akata, te odluka o parafiskalnim nametima (obveznim članarinama, doprinosima i dr.). Drugačije rečeno, upitna je zakonodavna delegacija za donošenje propisa sa Sabora i Vlade na strukovne komore (čl. 50. st. 2., čl. 71., čl. 88. i čl. 117. Ustava);
- treće i najspornije su upravo ovlasti strukovnih komora na vođenje sudsko-disciplinskih postupaka (čl. 29., čl. 30. i čl. 118. Ustava), posebno onih koji za posljedicu mogu imati gubitak stečenih prava na obavljanje određenih poslova (čl. 30. Ustava), te sudsko-disciplinskih postupaka zbog delikta mišljenja (čl. 16. st. 1. i čl. 38. Ustava).
- strukovne komore nikome efektivno ne odgovaraju za nezakonite postupke i odluke niti itko efektivno nadzire zakonitost i pravilnost njihovog rada i odluka (sadašnja kontrola zakonitosti njihovih odluka od strane upravnih sudova zbog njihove sporosti i neučinkovitosti je posve neučinkovita) i takvim svojim položajem strukovne komore ugrožavaju poštivanje prava čovjeka i vladavinu prava kao najviše vrednote ustavnog poretka RH (čl. 1. i čl. 3. Ustava). O takvim apsurdnim odlukama pisali smo i u prethodnim člancima.
- kao peto navodim sadašnje nepostojanje tijela koje je nadležno nadzirati i odlučivati o nesuglasnosti s Ustavom općih akata strukovnih komora (čl. 3., čl. 4. i čl. 5. Ustava), pošto i Ustavni sud i Visoki upravni sud otklanjanju od sebe takvu nadležnost.
Naprijed navedeni sažetak se temelji na pravnim shvaćanjima izloženim i elaboriranim u stručnom članku najvećeg živućeg ustavnopravnog autoriteta i pisca Ustava RH prof.dr.sc. Branka Smerdela o regulatornim agencijama “Nezavisni regulatori i vladavina prava – hrvatska praksa u svijetlu američkog iskustva” , koja se „mutatis mutandis“ mogu primijeniti i na strukovne komore, pošto su i strukovne komore također regulatorna tijela.
S naprijed navedenim u vezi, za napomenuti je da je prof.dr.sc. Branko Smerdel tijekom 1990-ih, u Odboru za Ustav Hrvatskog sabora, kao njegov vanjski član, dosljedno branio stajalište kako postojanje strukovnih komora s monopolskim položajem određenim zakonom nije ustavno, ali su postupno političke stranke sve manje držale do struke (i logike tržišnog gospodarstva).
Zaključno, hrvatske strukovne komore su kao „čudnovati kljunaši“, čuđenje u svijetu !
Ivica Ban, dipl.iur.
Članak 16. Ustava na koji se u vezi ograničavanja temeljnih ljudskih prava i sloboda referira sudac Ustavnog suda Goran Selenec u svom facebook komentaru: https://web.facebook.com/goran.selanec/posts/10158890780380820 bi trebalo primijeniti i na
obvezno članstvo u monopolskim strukovnim komorama i obvezno plaćanje od tih komora određenih članarina svima koji se žele baviti nekom zakonom reguliranom profesijom.
Naime, jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda je i pravo na udruživanje iz članka 43. Ustava, koje pravo uključuje i pravo na neudruživanje, a koje se ustavno pravo očigledno krši zakonima kojima su, bez uporišta u članku 16. Ustava i bez provođenja testa razmjernosti, osnovane strukovne komore s monopolskim položajem i obveznim članstvom svih onih koji se žele baviti određenom zakonom reguliranom profesijom.
Tako su protivno članku 16. Ustava posebnim zakonima ustanovljene strukovne komore s monopolskim položajem i obveznim članstvom svih onih koji se žele baviti određenom zakonom reguliranom profesijom bez da je dokazano da ne postoji neka druga mjera koja bi bila podjednako učinkovita pri ostvarenju deklariranog cilja – zaštite javnog interesa kod davanja i oduzimanja licenci za rad u zakonom reguliranim profesijama, te stručnog nadzora i disciplinske odgovornosti zbog nepoštivanja etičkog kodeksa i pravila struke u tim profesijama, ali s manjim opterećenjem za građane – članove regulirane profesije čija su prava tim zakonima i osnivanjem takvih komora ograničena; te bez da su navedenim posebnim zakonima kojima su ustanovljene strukovne komore s monopolskim položajem i obveznim članstvom svih onih koji se žele baviti određenom zakonom reguliranom profesijom, jasno i precizno propisana ograničenja prava i ovlasti takvih komora u odnosu na svoje prisilne članove i korisnike njihovih usluga.
Naime, posebnim zakonima ustanovljenim strukovnim komorama s monopolskim položajem i obveznim članstvom svih onih koji se žele baviti određenom zakonom reguliranom profesijom je protivno Ustavu omogućeno samostalno (i od Sabora i Vlade nenadzirano) donošenje za sve obvezujućih podzakonskih propisa – općih akata, te odluka o parafiskalnim nametima (obveznim članarinama, doprinosima i dr.); te vođenje sudsko-disciplinskih postupaka protiv svojih prisilnih članova, pa i onih koji za posljedicu mogu imati gubitak stečenih prava na obavljanje profesije, te sudsko-disciplinskih postupaka zbog delikta mišljenja; i to sve bez ikakvog stvarnog upravnog nadzora nad zakonitosti i pravilnosti njihovog rada i bez ikakve odgovornosti tijela i dužnosnika komora za nezakoniti i nepravilni rad, te bez utvrđivanja tijela koje bi bilo nadležno odlučivati o nesuglasnosti s Ustavom općih akata takvih monopolskih strukovnih komora s obveznim članstvom.