Posljednjih tjedana, više nego ikad, postajemo svjesni da živimo u vremenu velikih globalnih promjena. Nemamo pouzdane informacije što se događa ni što nas čeka u budućnosti. Jedna osoba nema odgovore na sva pitanja, ali odgovori postoje. Izranjaju iz kolektivnog iskustva ljudi koji rade na njihovom pronalaženju na najrazličitijim mjestima, a koji su danas zahvaljujući razvoju tehnologije povezaniji nego ikad prije.
Glas poduzetnika protiv statusa quo
Nadolazeća ekonomska kriza uzrokovana pojavom koronavirusa dovela je hrvatske poduzetnike do ruba i natjerala ih na zajedničko traženje rješenja. Okupili su se u inicijativu, sada udrugu Glas poduzetnika, i započeli povijesnu borbu za očuvanje vlastitog poslovanja i spas realnog sektora, a s njim i domaće ekonomije.
Postojeći disfunkcionalan sustav desetljećima je održavan aktivnim investiranjem u status quo i otpor promjenama. Najtragičnije je što taj otpor neizbježnim promjenama udaljava sustav od sposobnosti suočavanja s njima. Preživljavanje ovisi upravo o kapacitetu za promjene, a sustav taj dugoročni kapacitet mijenja za kratkoročne potvrde iluzije stabilnosti. Zbog sindroma kuhane žabe, prosječan glasač ne može pojmiti stvarne razmjere štete iza ukupne brojke onih koji su odselili iz Hrvatske. Tu brojku čini poduzetniji dio stanovništva koji nije htio podržavati status quo (obeshrabrivanje poduzetništva birokratskim preprekama i kažnjavanje upornih visokim porezima). Posljedica toga su kadrovski problemi i u javnom i u realnom sektoru pa zato kada prosječan glasač osjeti sigurnost u spoznaji da ministar kvalitetno radi posao za koji ga plaćamo, počinje graditi kult ličnosti oko njega.
Prije razmatranja tijeka promjena koje je pokrenula inicijativa Glas poduzetnika, osvrnula bih se na tvrdnju prisutnu u medijima i na društvenim mrežama da „realni i javni sektor jednako stvaraju vrijednost jer i jedni i drugi plaćaju porez unutar sustava“. Analogno tome moglo bi se reći da i jedni i drugi rade za državu, no uz bitnu semantičku razliku: u slučaju realnog sektora riječ raditi znači zarađivati, dok u slučaju javnog sektora raditi znači imati državu za poslodavca. Uzročno-posljedičnom analizom dolazi se do jasnog zaključka da je porez koji uplaćuje realni sektor izvor, a porez koji uplaćuje javni sektor recikliranje vode iz tog izvora u simbiotskom klinču države i njezinih zaposlenika – i raznoraznih agencija, udruga, gospodarske, obrtničke i strukovnih komora, (slobodno nastavi niz)…
Semantika je sklona raznim velovima značenja i podložna manipulaciji pa s njom uvijek treba oprezno. Nije slučajno da se iza uvjerenja zaposlenika javnog sektora nerijetko krije Marxova teorija radne vrijednosti – pa i kod onih koji nikada nisu čuli za nju.
Crtež govori tisuću riječi (preuzeto od Glas poduzetnika):
Promjene su pokrenute. Svaka promjena u društvu ili organizaciji slijedi iste faze:
[Faza 1] Dobro je, sve (naizgled) funkcionira.
[Faza 2] Jasno mi je da nešto ne štima, ali ne znam točno što.
[Faza 3] Jasno je što ne štima, ali ne vjerujem da može bolje.
[Faza 4] Stvari počinju funkcionirati, krenulo je nabolje.
[Nova faza 1] Dobro je, sve opet (naizgled) funkcionira.
… Sve dok se ne pojavi novi nesklad. O nama ovisi koliko spremno ćemo ga dočekati.
FAZA 1: Dobro je, sve (naizgled) funkcionira
Svaka promjena u društvu slijedi iste faze i ima svoje preduvjete za transformaciju.
Mnogi bi rekli da su političari oni koji održavaju status quo, no to je samo donekle točno. Ključni akteri i glavni podržavatelji statusa quo su poduzetnici, koji već desetljećima održavaju stabilnost postojećeg sustava na štetu njegove održivosti. Ispunjavaju sve što država od njih očekuje, prilagođavaju se kako god znaju mnogobrojnim promjenjivim zakonima, podržavajući stanje kakvo jest dok stvari nekako idu.
Izronili su tek u scenariju katastrofe – doslovno s dna – iz nužde spašavanja vlastitog poslovanja i egzistencije, pritom sneno osvještavajući vlastitu poziciju onih bez kojih se ne može te presudnost vlastite uloge za opstanak cijelog sustava. U trenutku prijetnje katastrofom generator vijednosti kao nositelj promjene neminovno je morao dobiti riječ. Isključivo zahvaljujući toj činjenici poduzetnici su dobili mjesto za pregovaračkim stolom – i prednost u pregovorima – koju vjerujem da će ova nova generacija poduzetnika znati uspješno iskoristiti sada kada imaju priliku jasno artikulirati rješenja.
The tables have turned.
FAZA 2: Jasno mi je da nešto ne štima, ali ne znam točno što
U procesu uvođenja promjena važno je ustrajati na davanju što jasnijih odgovora na 4 ključna pitanja:
1. Zašto (mijenjati postojeće stanje)?
2. Kakva promjena je potrebna (iz čega u što)?
3. Kako (unutar datog sustava i konteksta)?
4. Što kada ne uspije (isprve)?
Najveći neprijatelj promjenama je nastaviti raditi „kao uvijek“ dok vrijeme velikih globalnih promjena traži sustavno razmišljanje, brzo učenje i uspostavljanje novih načina funkcioniranja.
Pojavom koronavirusa status quo je postao nemoguć za održavati. Javile su se brojne nepoznanice i neizvjesnosti i očekivano početno reagiranje negiranjem ili umanjivanjem. U naporima da se status quo održi, nude se već isprobana rješenja koja znače raditi više istog i neučinkovitog umjesto raditi dugoročno pametnije.
Glas poduzetnika želi promjene. Razjašnjavaju što je problem i koji su razmjeri njegove štete po sustav, identificiraju prepreke i nazivaju stvari pravim imenom. Konkretno ukazuju što ne valja i apeliraju na druge da to prepoznaju. Sve jasnije prokazuju manjak kapaciteta postojećeg sustava da se nosi s nagomilavajućim problemima i traže da se svi uključe u pronalaženje rješenja. Dio smo istog sustava i ponašanje sustava ovisi o svima nama. Pritom se pojačava ljutnja, strah i nevjerica.
U ovoj fazi važno je ustrajati u isticanju svega što ne štima, do trenutka kada će ranija rješenja izgledati kao potezi očajnika i većini će biti jasno da više ne vrijede. Ranija rješenja su nemoćna pred današnjim problemima s neke nove razine. Više nema nazad.
FAZA 3: Jasno je što ne štima, ali ne vjerujem da može bolje.
Trenutak kada kod većine izroni jasna svijest o problemu najteži je za podnijeti jer u tom trenutku problemi izgledaju nepremostivi pa se javlja sumnja. Oni koji teže promjeni pokazivat će individualizam i snagu, a oni koji ne žele promjenu, posezat će za sigurnošću unutar kolektiva zbijanjem redova s onima koji dijele iste strahove.
U toj fazi najvažnije je uporno nastaviti baviti se preprekama i prezentirati realistične alternative koje će sustav voditi na novu, bolju razinu.
FAZA 4: Stvari počinju funkcionirati, krenulo je nabolje
Nakon što se iskuse pomaci i pokretanje s mrtve točke, događa se iskorak u novu fazu. Ovdje je važno ne umanjivati entuzijazam koji se javlja ma kako nerealan se činio u datom trenutku. Kaže se da oni koji misle da nešto nije moguće ne bi smjeli ometati one koji to ostvaruju. Za očekivati je da će oni kojima promjene nisu u interesu i dalje vući u suprotnom smjeru, često se hvatajući za slamku. Oni svjesni postojanja problema i zbunjeni, u namjeri da se vrate u poznatu sigurnost, inzistirat će na još više ranijih rješenja iako su se ona pokazala neučinkovitima. Mnogi koji žele promjene osjećat će se bespomoćno i sumnjati u mogućnosti da promjene uopće zažive. Jedini način da neka promjena zaživi je da dobije mogućnost da se konsolidira, priliku da se uspostavi i uskladi unutar sustava – pri čemu treba ostaviti prostora za neuspjeh i uporno nastavljati dalje. Kada se postigne cilj i ostvari nova faza stabilnosti, ona s vremenom postaje normalna i uobičajena. No, u kolektivnom pamćenju uvijek ostaje prisutan raniji sustav. Mnogi zauvijek ostaju zarobljenici prethodnih načina funkcioniranja.
Zato je važno ostati otvoren i fleksibilan – dati šansu „novom ja“, onom „tko sam sad“ u odnosu na prije.
Korona krizu možemo pretvoriti u novu priliku za Hrvatsku – sve ovisi o nama.
Hoćemo li doći u Novu fazu 1 kao naši preci dosad kroz povijest ili ćemo to prepustiti budućim generacijama ne trudeći se nimalo im olakšati?
Nataša Ivanković, dipl. psih. prof.
___
Ako i Vi želite postati Glas poduzetnika, bilo kao pravna ili fizička osoba, aktivan ili pasivan član, možete to učiniti klikom ovdje.
Jedan bitan problem je kako povezati poslodavce i radnike privatnog sektora da ostanu na istoj strani. Danas mnogi radnici privatnog sektora glasaju za HDZ ili SDP koji stite radnike javnog sektora, dakle odrzavanje dominacije javnog sektora. To je pravi posao za psihologe.