Koronavirus je nova i nepoznata prijetnja čovječanstvu. Pojava ovog virusa dovela je do promjena u našim životima kakve se ne pamte. Zatvoreni su vrtići, škole, fakulteti. Prestao je rad restorana, kafića, kazališta, muzeja. Život kakvog poznajemo odjednom je zabranjen, a sve društvene aktivnosti u kojima smo do jučer uživali, sada su postale opasne. Stručnjaci nam svakodnevno naglašavaju osnovna pravila kojih se moramo pridržavati, a kojima možemo smanjiti mogućnost zaraze – perite ruke, održavajte razmak od drugih i ostanite doma. Napominju, s druge strane, kako je nošenje maski, a posebno onih u kućnoj izradi, neefikasno u borbi protiv koronavirusa. Štoviše, čak je i zabranjeno oglašavanje takvih maski kao zaštitnih. Čini se, međutim, da potražnja za maskama, bilo kirurškim, bilo pamučnim, nimalo ne jenjava. Koji je razlog tome i može li nošenje maski utjecati na ishod čitave ove situacije?
Zaštitne maske mogu dovesti do pozitivnih efekta – kako psiholoških, tako i zdravstvenih
Koronavirus je nevidljiva, relativno nepredvidiva i mnogima od nas koji nemamo medicinskog znanja, poprilično nerazumljiva opasnost. Kao takva, izaziva snažnu anksioznost, a koju nastojimo umanjiti na koji je god način moguće. Bitan način na koji to postižemo je ponovno uspostavljanje kontrole nad situacijom u kojoj se nalazimo, a koja je trenutačno mala ili nikakva. Poruke koje stručnjaci šalju su vrlo jednostavne – socijalna distanca i pranje ruku. Jednostavnost tih načina obrane nije proporcionalna kompleksnosti problema s kojim se suočavamo, a što dovodi do osjećaja da ne činimo dovoljno kako bismo se zaštitili. Stoga, za očekivati je da pribjegavamo i drugim mjerama, kao što je nošenje (zaštitnih) maski. Maske nam pomažu da sami sebe uvjerimo da imamo barem nekakvu kontrolu nad situacijom. Uvjeravamo se da smo na taj način smanjili mogućnost zaraze, a što posljedično barem djelomično umanjuje anksioznost koju osjećamo. Prema tome, možemo reći da maske ipak pomažu. Ako ne iz aspekta fizičke, onda barem s aspekta psihološke zaštite.
Možemo, također, razmišljati o indirektnom efektu maski na mogućnost zaraze koronavirusom i to kroz utjecaj na naše ponašanje. Situacija u kojoj se trenutno nalazimo izrazito je nesvakidašnja, ali i suprotna našim nagonima koje imamo kao socijalna bića. Čitav život provodimo u „gužvi“, među ljudima, rukujemo se, grlimo, ljubimo. Nije nam prirodno izbjegavati socijalne kontakte i dodire s drugim ljudima. Takva nam ponašanja nisu automatska, ona zahtijevaju kontroliranu i svjesnu obradu informacija. Zahtijevaju da konstantno na umu imamo situaciju u kojoj se nalazimo i opasnost kojoj smo izloženi, a što je, unatoč svim upozorenjima koje imamo, vrlo jednostavno na trenutke zaboraviti. Nošenje maske može imati upravo funkciju podsjetnika na mjere kojih se moramo pridržavati, primarno kroz promoviranje socijalne distance.
WHO, kao i hrvatski zdravstveni stručnjaci, preporučuju nošenje maski samo kod onih koji su zaraženi, kako bi se smanjila mogućnost širenja bolesti kašljanjem ili kihanjem. Problem s takvom preporukom jest postojanje asimptomatskih bolesnika koji ne znaju da su zaraženi, a zbog čega mogu širiti zarazu čak i uspješnije od ostalih. Kada bismo svi prakticirali obavezno nošenje maski na javnim mjestima, moguće je da bismo ipak reducirali širenje virusa. Ako ne možemo sa sigurnošću znati tko je zaražen, a tko nije, najsigurnije je ponašati se kao da smo svi nosioci virusa. I u tom slučaju čini se da maske imaju potencijalne pozitivne posljedice.
Znači li to da su maske korisne i da bismo ih trebali nositi?
Može se prema ovome zaključiti da nošenje maski indirektno može doprinijeti smanjenju zaraze, ali i anksioznosti. Prema tome, nema razloga zašto ih ne bismo nosili. Zašto onda stručnjaci uporno pozivaju da ih se ne nosi i naglašavaju da nisu efikasne u borbi protiv zaraze? Možda je jedan od razloga njihov nedostatak. Maske su postale gotovo nemoguće za nabaviti još od pojave prvog pacijenta zaraženog koronavirusom u Hrvatskoj. Naputak nadležnih da ih se nosi stvorio bi dodatnu paniku, ako ne i kriminalne aktivnosti u pokušaju nabave istih. Dodatno, nepravilno nošenje maski može čak i povećati mogućnost zaraze, a u medijima možemo vidjeti da je nepravilno nošenje maski neočekivano često.
Na slici: saborski zastupnik Furio Radin / Foto: Davor Kovačević, izvor: Novi list
I najkvalitetnije maske mogu biti opasne zbog fenomena kompenzacije rizika
Međutim, postoji još jedan bitan faktor zbog kojeg nošenje maski možda i nije najbolje rješenje, a koji se naziva kompenzacija rizika. Radi se o fenomenu koji pretpostavlja da prilagođavamo svoje ponašanje kao odgovor na percipiranu razinu rizika – postajemo oprezniji kada je prijetnja veća, ali manje oprezni ako se osjećamo zaštićenima. Pretpostavka je da dodatne mjere sigurnosti umanjuju rizik kojeg percipiramo, a samim time povećavaju vjerojatnost upuštanja u potencijalno opasna ponašanja. Tako se primjerice pokazuje da se vozači upuštaju u bržu i manje opreznu vožnju kada su vezani nego kad nisu. Točnije, pretpostavljaju da će ih pojas zaštititi od mogućih posljedica rizične vožnje. Slično tomu, neka istraživanja pronalaze korelaciju između smrtnih ishoda prometnih nesreća biciklista i nošenja kacige, a što se pripisuje upravo kompenzaciji rizika, odnosno dodatnom osjećaju sigurnosti koje im kaciga pruža, a zbog kojeg prakticiraju riskantniju vožnju. Slični se efekti pronalaze i u povećanom izlaganju suncu prilikom nošenja SPF krema te upuštanju u rizična seksualna ponašanja prilikom korištenja kondoma. Razumno je, stoga, očekivati da bi i nošenje maske u ovoj situaciji moglo dovesti do štetnih ishoda. Bez maske se osjećamo više izloženima virusu i stoga ćemo se striktnije držati preporučenih mjera – socijalna distanca, minimalni socijalni kontakti i obavezno pranje ruku. Ukoliko se uvjerimo da nas maske u nekoj mjeri štite od virusa, umanjit ćemo anksioznost, što je samo po sebi dobro. Međutim, ne treba zaboraviti da strah nečemu služi i da, u svojoj osnovi, ima zaštitnu funkciju za čovjeka. Ako ga uklonimo, hoćemo li se osjećati previše sigurnima i zanemariti neke od drugih mjera, a koje su dokazano efikasne u sprječavanju širenja virusa?
Ne postoji jednostavan odgovor na pitanje jesu li maske korisne
Uzevši sve ovo u obzir, jasno je da nije jednostavno reći jesu li maske korisne ili štetne. Prvi uvjet koji treba zadovoljiti kako bi se uopće promišljalo o njihovim zaštitnim funkcijama jest ispravno nošenje. Iako to zvuči jako banalno, jasno je da je potrebna edukacija građanstva po tom pitanju. Međutim, čak i kada je to zadovoljeno, trebalo bi i dalje konstantno naglašavati kako one ne predstavljaju značajnu zaštitu i kako nisu zamjena ni za jednu od preporučenih mjera. Tek kada (i ako) su zadovoljeni ti uvjeti, možemo razmišljati o njihovoj zaštitnoj funkciji. Do tada, najsigurnije ponašanje jest ono koje se bazira na pretpostavci da smo svi potencijalni prenosioci zaraze, a što znači izlaganje što manjem broju ljudi, s maskom ili bez.
Natalia Alaburić, univ. bacc. psych.
Neka istraživanja o kompenzaciji rizika:
Autier, P., Doré, J. F., Cattaruzza, M. S., Renard, F., Luther, H., Gentiloni-Silverj, F., Zantedeschi, E., Mezzetti, M., Monjuad, I., Andry, M. i Osborn, J. F. (1998). Sunscreen use, wearing clothes, and number of nevi in 6-to 7-year-old European children. Journal of the National Cancer Institute, 90(24), 1873-1880.
Cassell, M. M., Halperin, D. T., Shelton, J. D., & Stanton, D. (2006). Risk compensation: the Achilles’ heel of innovations in HIV prevention?. Bmj, 332(7541), 605-607.
Hamilton-Baillie, B. (2008). Towards shared space. Urban Design International, 13(2), 130-138.
Janssen, W. (1994). Seat-belt wearing and driving behavior: an instrumented-vehicle study. Accident Analysis & Prevention, 26(2), 249-261.
Phillips, R. O., Fyhri, A., & Sagberg, F. (2011). Risk compensation and bicycle helmets. Risk Analysis: An International Journal, 31(8), 1187-1195.
Ružić, L., & Tudor, A. (2011). Risk-taking behavior in skiing among helmet wearers and nonwearers. Wilderness & environmental medicine, 22(4), 291-296.