Psihologija, i gotovo sve njezine specijalnosti, imaju neraskidive veze sa zdravstvenim sustavom. U svijetu, primarno SAD-u i UK-u, kao svjetskim pokretačima i državama na koje se svi psihološki djelatnici ugledaju kada govore o poboljšavanju psihološke djelatnosti, sve psihološke djelatnosti klasificirane su kao zdravstvene. Zašto, neki bi se zapitali? Zato što je primarni fokus svih psihologa (osim organizacijskih) rano prepoznavanje, preventivno i/ili terapijsko djelovanje sa svrhom ublažavanja psihičkih i fizičkih problema. Pa da, čak i školskih psihologa, koji su na žalost u našem školskom sustavu često obeshrabrivani u svom djelovanju, i često moraju voditi administrativne postupke nevezane za psihološku djelatnost. Ovaj članak ukratko će vam prikazati što to ne valja u lobiranju Hrvatske psihološke komore da selektivno poboljša status samo jedne male grupe psihologa u Hrvatskoj (kliničkih psihologa) i zašto klinički psiholozi u RH nisu „zdravstveni djelatnici“ o kojima pričamo kada govorimo o zapadnim državama te zašto one daju status zdravstvenog radnika kliničkim psiholozima. Naravno, iz prethodno priloženih poveznica možete vidjeti da su savjetodavni, forenzički, klinički, školski i zdravstveni psiholozi te neuropsiholozi itd., svi klasificirani kao zdravstveni radnici, a ne samo jedna „podobna“ grupa psihologa kao u Hrvatskoj.
Svjetska zdravstvena organizacija vs Hrvatska psihološka komora
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nikada nije imala klasifikaciju radnika u zdravstvu u kojoj su klinički psiholozi svrstani kao zdravstveni radnici. S druge strane, službeni dopis Ministarstvu zdravstva Hrvatske psihološke komore tvrdi suprotno, i na tome bazira svoje lobiranje za poboljšavanje statusa kliničkih psihologa. WHO klasifikacija radnika u zdravstvu smjestila je kliničke psihologe u jednu od pet glavnih grupa radnika u zdravstvu, i tu dobro obratite pažnju da se radi o klasifikaciji radnika u zdravstvu (sve osobe koje rade u zdravstvu pa i prodavači), a ne zdravstvenih radnika. Glavna podjela uključuje: 1. zdravstveni radnici, 2. zdravstveni suradnici, 3. osobna skrb u zdravstvu, 4. zdravstveni menadžment i pomoćno osoblje i 5. pružatelji zdravstvenih usluga koje nisu drugdje klasificirani. Klinički psiholozi svrstani su u grupu zdravstveni menadžment i pomoćno osoblje, podgrupa: nezdravstveni stručnjaci koji nisu drugdje klasificirani. U toj grupi nalazi se širok spektar profesionalaca koji rade u zdravstvu, a nisu zdravstveni radnici ili suradnici: kao što su računovođe, ekoinžinjeri, analitičari, statističari, optički inžinjeri, software developeri, ekonomisti, pravnici i dr. Ako još jednom pročitate dopis HPK ministarstvu, vidjet ćete da tvrde da su klinički psiholozi prema istoj WHO klasifikaciji svrstani kao drugi zdravstveni djelatnici (tko je preveo u HPK „non-health professionals not elsewhere classified“ kao „drugi zdravstveni radnici“?). Naravno, moguće je da se u žaru rasprave i pisanja dogodila pogreška u prevođenju s engleskog jezika. Ipak smo svi ljudi. Ali ovo je službeni dopis, koji je upućen Ministarstvu. Kako je moguće da je takva iskrivljena ili pogrešno prevedena informacija, bila upućena u službenu korespondenciju, bez da se detaljnije kontroliralo što to točno piše u samom dopisu? Ekvivalent tom prijevodu je da WHO klasificira statističare, analitičare, istraživače, pravnike, ekonomiste i sve druge koji rade u zdravstvu kao druge zdravstvene radnike, a koji se nalaze u istoj toj kategoriji sa kliničkim psiholozima. Ako pratimo tu logiku zaključivanja HPK, pravnici i ekonomisti, koji su značajni za funkcioniranje hrvatskog zdravstvenog sustava, također imaju pravo tražiti priznavanje statusa drugog zdravstvenog djelatnika. Naime, pozvati se na WHO, i zatim iskrivljeno predstaviti klasifikaciju kliničkih psihologa protivno je članku 36., stavka 1. i 2. Kodeksa etike psihološke djelatnosti. Na ovakav način, predstavnici koji su pisali raniji dopis (u dokumentu stoji potpis tadašnjeg predsjednika HPK, ali svi znamo da on sigurno nije sastavio taj dopis, već neko drugo tijelo/stručnjaci zaduženi za tu problematiku) tadašnjem ministru zdravstva u javnom/službenom istupu dali su netočne i iskrivljene podatke o tome kako WHO klasificira kliničke psihologe, a s ciljem da poboljšaju status kliničkih psihologa u zdravstvu. Diskutabilno je, hoće li itko ikada odgovarati za jasno kršenje psihološke etike iz redova HPK prilikom sastavljanja ovog dopisa? Hoće li se znati koji su to stručnjaci u HPK preveli na neadekvatan i iskrivljen način klasifikaciju kliničkih psihologa u WHO? Ili bar poslati ispravak netočnog navoda?
Idemo redom, pogledajmo prvo koji psiholozi, obzirom na Zakon o psihološkoj djelatnosti i Standardima rada za obavljanje različitih psiholoških djelatnosti u RH, rade u zdravstvu i koje su njihove specifikacije.
Doktori kliničke psihologije vs hrvatski klinički psiholozi
- Klinička psihologija poznata je kao „primarna djelatnost“ s obzirom da je mnogi smatraju bazom psihološke djelatnosti. Klinička psihologija u svim stručnim psihološkim društvima najzastupljenija je grana u praksi (Američki rezultati, Britanske smjernice, Australski nalazi itd.). Nejasno je kako u Hrvatskoj, od oko 3.500 psihologa, njih samo oko 300 (nisam siguran u brojke, jer nigdje nisam mogao pronaći adekvatnu referencu) radi u zdravstvu. Tu se još zapitajte zašto se samo za oko stotinjak radnika (onima sa statusom kliničkog psihologa) HPK najaktivnije zalaže, a ima još 3000 drugih članova? Kada su se na takav način založili za psihologe u školskom sustavu? Ili socijali? Kada su se trudili da povećaju plaće i položaj psihologa u školstvu i socijali, na način na koji su to radili sa psiholozima u zdravstvu? Jesu li psiholozi u zdravstvu bolji od oko 90% drugih psihologa? A vidjeli smo da bi psiholozima u školskom sustavu ovakav vid pomoći sigurno trebao. Naravno, o komorinom angažmanu oko te problematike ništa.
Hrvatska psihološka komora u ranije spomenutom dopisu Ministarstvu zdravstva pozvala se na edukaciju, regulaciju i zdravstveni status kliničkih psihologa iz SAD-a i to dovela u vezu s opisom posla, edukacijom i regulacijom kliničkih psihologa u Hrvatskoj. Pogledajmo iz tablice, koliko zapravo Američki model obrazovanja psihologa nalikuje na hrvatski način dobivanja titule kliničkog psihologa, i jesu li stručnjaci u HPK koji su sastavljali taj dopis opet iskrivili informacije i naveli čitače na pogrešan zaključak, tako što su sugerirali i predložili netočne informacije iz kojih slijedi iskrivljeni zaključak: klinički psiholozi u Americi i klinički psiholozi u Hrvatskoj identične su profesije ili bar vrlo slične. Naravno, poželjno je znati razliku između formalnog i neformalnog obrazovanja kako bi se bolje shvatile obrazovne kvalifikacije i razlike naših i njihovih psihologa.
Linkove iz tablice možete otvoriti ovdje.
Iz ovoga vidimo da po kvalifikacijama biti klinički psiholog u Hrvatskoj, s obzirom na razinu formalnog obrazovanja i opis djelantosti posla, nije ni približan onome u Americi. Nejasno je zašto je HPK u službenom dopisu iskrivljeno prezentirala informacije i tako navodila na zaključak da su hrvatski i američki klinički psiholozi slične ili identične djelatnosti. I na osnovu toga dali sugerirati da klinički psiholozi u RH zaslužuju zdravstveni status kakav uvažavaju oni u SAD-u (iako smo vidjeli da klinički psiholozi u SAD-u jesu zdrvastveni radnici u pravom smislu te riječi: samostalno dijagnosticiraju sve psihičke poremećaje, mogu propisivati lijekove, mogu naručivati druge preglede te mogu otpuštati ili zaprimati pacijente u bolnicu). Razumije se prirodna želja da se psihologija prizna kao zdravstvena djelatnost (po mom osobnom mišljenju, a i po zapadnim definicijama skoro svi oblici psihološke djelatnosti to i jesu). Postavlja se pitanje, na koji se način HPK bori za poboljšavanje statusa psihologa? Zašto je odabrala samo kliničke psihologe? I zašto se tijekom lobiranja koristila iskrivljavnjem informacije i pogrešnim predstavljanjem, odnosno navođenjem druge strane na pogrešan zaključak? Zašto se klinička psihologija u RH povezivala s američkom iako je dovoljno samo jednom upotrijebiti google da se vidi da nisu ni približno iste?
Klinički psiholozi u Europi i Srbiji vs Hrvatskoj
Drugi problem, u istom dopisu navodi se da standarde edukacije kliničkih psihologa u EU regulira European Federation of Psychologists Associations, što je opet iskrivljivanje informacija. EFPA je dobrovoljno udruženje psihologa i kao takvo nema nikakve zakonske ovlasti regulirati stručne psihološke profesije niti zakonski nametati standarde rada psiholozima na državnom nivou, a kamo li na europskom. EFPA samo sugerira što bi bilo dobro, kao EuroPsy diploma. Države nisu obvezujuće prihvatiti takve sugestije za regulacije niti stručno pravna društva koja prezentiraju zakonodavno psihološku djelatnost. Zatim, sugeriranje da je educiranje kliničkih psihologa u Europi unificirano kroz EFPA još je jedan oblik iskrivljavanja informacija. Opće je poznato da se psihologom na različite načine postaje u različitim državama, da su razlike u stručnim ispitima velike, u stručnoj praksi, u specijalističkom obrazovanju, u opisu djelatnosti posla itd., i sve te informacije dostupne su jednostavnim googlanjem (npr. obrazovanje kliničkih psihologa u Mađarskoj). To potvrđuje i službeno priopćenje o obrazovanju i reguliranju psihologa i specijalističkih grana (uključujući kliničku psihologiju) psihologije koje je nastalo direktivnom EU parlamenta i EU vijeća 2005/36EC, a koje je izravna posljedica istraživanja koji su oblici obrazovanja i zakonske regulative psihologije i njezinih specijalnosti u državama članicama EU. Iz tog izvještaja, sasvim je jasno da ne postoji ni približno unificirano obrazovanje kliničkih psihologa, ni približno unificirani standardi rada, kako specijalnosti, tako i psihologa općenito između država članica EU. Dovoljan je samo jedan pogled na tablice u službenom priopćenju tijela EU kako biste vidjeli drastične razlike u obrazovanju psihologa na području EU, čak i nakon uvođenja EuroPsy certifikata. Nejasno je opet, kako je HPK mogla sugerirati tako nešto u službenom dopisu (način na koji je sastavljen taj dio dopisa jasno je da sugerira unificirano obrazovanje i reguliranje kliničkih psihologa diljem EU kroz standade EFPA)? Odakle joj takve informacije? Kako su mogli sugerirati da ako ne svi, onda bar većina EU država regulira na isti način kliničku i zdravstvenu psihologiju? Jesu li ovdje pogrešno prezentirali informacije stručnjaci iz HPK ili stručna tijela Europske Unije? Je li ovdje bila greška u prevođenju s engleskog jezika, kao možda i u dijelu s prevođenjem WHO klasifikacije radnika? Onda se vratimo i na ono dobro pitanje, ako HPK u dopisu tvrdi da EFPA sugerira da su potrebne dvije godine specijalizacije iz kliničke psihologije, kako to da HPK dozvoljava da se kliničkim psihologom u RH postaje alternativnim putem, odnosno bez specijalizacije? Samim tim, ni HPK sama ne poštuje smjernice za koje tvrde da su uniformne na nivou EU. Uostalom, iz navedenog izvješća tijela EU vidimo da profesionalni doktorat ili specijalizacije iz kliničke psihologije obično traju 3-5 godina formalnim obrazovanjem. Je li to ostale države EU nisu vidjele da treba samo 2 godine specijalizacije? Uostalom, čak i Srbija ima specijalizaciju iz kliničke psihologije koja je formalno regulirana njihovim Ministarstvom zdravstva i traje 3 godine, i naravno, kao i sve normalne djelatnosti, obavezna je direktna klinička supervizija unutar Univerzitetskog kliničkog centra u Beogradu, kao i za sve druge specijalizacije. Treba napomenuti da Srbija nema Zakon o psihološkoj djelatnosti, već Zakon u uslovima za obavljanje psihološke djelatnosti, i da nemaju svoju komoru. A opet, njihova specijalizacija adekvatno je regulirana njihovim zdravstvom. Tko je za njih lobirao, ako komore nemaju? Zašto se u Srbiji ne razbacuju sa titulom specijaliste kliničkog psihologa, odnosno sa alternativnim i neformalnim dodjeljivanjem specijalnosti kao što to radi HPK? Možda dio lobiranja za to, i samog neformalnog priznavanja specijalnosti leži u tom što je to komori jedan od izvora prihoda. Zamislite da Hrvatska liječnička komora kaže da će oni pokrenuti proces priznavanja specijalnosti kakav vodi HPK, i da njihovi članovi više ne moraju završavati specijalizacije. To bi već bio pravi show, ali barem bi dobro zaradili. Ovo su sve dileme i pitanja na koje ćemo jedan dan valjda imati odgovor…
Jesu li klinički psiholozi doista ravnopravni zdravstveni radnici u Hrvatskoj?
Ujedno, tu je HPK napravila pogrešku tijekom neadekvatnog lobiranja za kliničke psihologe. Dozvolivši da se “klinički psiholozi“ usko ograde isključivo na zdravstvo člankom 155. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Iz ovoga proizlazi da mnogi kolege koji rade van zdravstva, a pri tome im je priznata titula kliničkog psihologa ili su završili specijalističke studije kliničke psihologije, jednostavno nisu tretirani kao pravi zdravstveni radnici.
Pogledajmo ukratko tretman „pravih“ zdravstvenih radnika i „umjetne“ podjele do koje je dovelo lobiranje HPK u ministarstvu zdravstva. Situacija je hipotetička, a proizlazi iz sveobuhvatne zdravstvene definiranosti svake od stručnih profesija nadležnim zakonima, i smještena je s obzirom na različite ustanove i uloge stručnjaka. Za potrebe hipotetičke situacije uzet ćemo u obzir da se radi o psiholozima s titulom kliničkog psihologa.
Tko je klinički psiholog u drugim ustanovama koje nisu kontrolirane Ministarstvom zdravstva? Zdravstveni radnik sigurno nije. Ograničavanje kliničkih psihologa na zdravstvo, dovelo je do toga da sustav socijalne skrbi, ili obrazovanja, ili forenzike, ili bilo koji drugi sustavi, ne priznaju kliničkim psiholozima status zdravstvenog radnika, niti psiholozi imaju pravo na povećanje plaće s obzirom na to. Zamislite situaciju da medicinska sestra u bolnici bude zdravstveni radnik, a u specijalnoj školi ne. Ili stomatologa koji je zdravstveni radnik u domu zdravlja, ali ako radi u staračkom domu onda nije. Ili doktor opće medicine koji je zdravstveni radnik u bolnici, ali u centru za rehabilitaciju nije. Nitko od ovih zdravstvenih djelatnosti ne bi pristao na to. Ali zato klinički psiholog u zdravstvu je zdravstveni randnik, a klinički psiholog u domu za psihički bolesne osobe nije, jer domove ne regulira Ministarstvo zdravstva, već Ministarstvo socijalne skrbi. Zna se da svaka od navedenih djelatnosti, bez obzira na sustav u kojemu radi, ima pravo na status zdravstvenog djelatnika. Klinički psiholozi taj luksuz nemaju. Iako, prema Pravilniku za priznavanje statusa kliničkog psihologa, priznaje se da psiholozi koji rade i van zdravstva (npr. privatnici, centar za autizam, centar za rehabilitaciju itd.) imaju mogućnost stjecanja titule kliničkog psihologa jer obavljaju poslove kliničke psihologije na svojim radnim mjestima (primarno psihodijagnostika i psihološke intervencije). To ne treba čuditi, jer je poznata opća definicija da klinički psiholozi rade u različitim centrima, socijalnim službama, privatnoj praksi, nevladinim organizcijama i sličnim objektima, a ne samo u zdravstvu. Nejasno je kako je HPK dozvolila da se kliničke psihologe smatra zdravstvenim djelatnicima drugog reda u odnosu na ostale zdravstvene djelatnike? Ili da se klinički psiholozi smatraju boljom klasom psihologa od ostalih psihologa u zdravstvu ili izvan njega? Valjda je bolja ikakva promjena nego nikakva….
Klinički psiholozi i privatno obavljanje zdravstvene djelatnosti
Dobro, ali koja je najmanje smiješna stvar koja se odnosi na zdravstvene radnike privatnike u odnosu na kliničke psihologe privatnike, za koje smo već zaključili da su zdravstveni radnici drugog reda? Ona definitivno proizlazi iz članaka 48. i 49. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Ti članci govore da zdravstveni djelatnici srednje i visoke stručne spreme imaju pravo obavljati privatnu zdravstvenu praksu, a to eksplicitno uključuje: doktore opće medicine (sve specijalnosti), doktore stomatologije (sve specijalnosti), fizioterapeute, medicinske sestre, primalje, dentalne tehničare, radne terapeute, biokemičare i farmaceute. Svi ovi radnici imaju pravo otvoriti i reklamirati se kako provode privatnu zdravstvenu zaštitu i zdravstvenu djelatnosti, na osnovu toga sklapati ugovor s HZZO-om kroz svoju privatnu zdravstvenu praksu kako bi viđali i tretirali pacijente i preko zdravstvenog osiguranja (ako HZZO posebnim pravilnicima ili dogovorima to potvrdi). Psiholozi privatnici tu privilegiju nemaju, jer tim zakonom nije predviđeno, niti HZZO predviđa da se za kliničku psihologiju sklapaju zdravstveni ugovori s privatnom psihološkom praksom (čak ni za proces psihodijagnostike). Inače, HZZO sklapa ugovore sa zdravstvenim radnicima privatnicima za kojima postoji deficit i potražnja u državnom zdravstvenom sustavu, pa se preko privatnika taj problem smanjuje. Na taj način pokušava se osigurati da svi pacijenti dobiju odgovarajuću zdravstvenu skrb, da se poboljša kvaliteta zdravstvenih usluga i smanje liste čekanja (npr. fizikalna terapija preko HZZO-a u kući). S obzirom da analize pokazuju da su psiholozi deficitarni u zdravstvu i traženi od pacijenata, nejasno je zašto se njima ne dozvoljava sklapanje ugovora sa HZZO-om za djelatnost kliničke psihologije u privatnoj praksi?
Ne samo to, već i ono ranije spomenuto, ako imamo specijalistu kliničke psihologije koji radi u XY bolnici – on je zdravstveni radnik. Onog trenutka kada poželi napustiti državnu bolnicu i otvoriti svoju privatnu psihološku praksu, to će moći. Ono što neće moći, je oglašavati se kako obavlja zdravstvenu djelanost i zdravstvenu zaštitu, jer klinički psiholozi privatnici nisu predviđeni za obavljanje privatne zdravstvene djelatnosti Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Vjerojatno obzirom da Ministarstvo zdravstva nad njima (za razliku od ostalih zdravstvenih djelatnosti) nema aposlutno nikakvu kontrolu, kao ni nad njihovim formalnim specijalističkim obrazovanjem (ranije rečeno: klinički psiholog se u RH može postati i neformalnim putem – čime smo jedini među zdravastvenim stručnjacima, ili bilo kojim drugim stručnjacima, kojima se specijalnost priznaje na takav način). Primjer dobre kontrole koju ima ministarstvo nad specijalističkim usavršavanjem drugih zdravstvenih radnika izgleda ovako nekako za doktore medicine, ili ranije naveden primjer specijalizacije za psihologe u Srbiji. Isti pravilnici regulirani od strane ministarstva zdravstva i nadležnih zdravstvenih komora postoje i za specijalizacije medicniskih sestara, stomatologa, biokemičara, farmaceuta, osim naravno, za psihologe (ali psiholozi žele i tvrde da trebaju imati isti status u zdravstvu kao i ostali djelatnici). Sve je dostupno online, samo treba googlati. Žele li psiholozi doista biti jedini stručnjaci, naročito u području zdravstva, koji titulu specijaliste dobivaju neformalnim putem, bez ikakve potrebe da ikada završavaju formalne specijalizacije? Nije li to degradacija i trivijalizacija struke?
To je samo još jedan primjer kako mi u zdravstvenom sustavu nismo pravi zdravstveni radnici, već smo jednostavno posljedica neadekvatnog i nepotpunog zalaganja HPK za svoje članove. Da ne spominjem do koje je diskriminacije i degradacije struke dovelo klasificiranje samo kliničkih psihologa u zdravstvu kao zdravstvenih radnika. Tu naravno mislim na sve kliničke psihologe privatnike, magistre psihologije u zdravstvu, kliničke psihologe u drugim sustavima, zdravstvene psihologe i psihologe u medicni rada koji, eto, nisu zdravstveni radnici.
Kako u Hrvatskoj postati klinički psiholog?
Uostalom, obratimo malo detaljnije pažnju na sam Pravilnik o priznavanju statusa kliničkog psihologa. Po njemu, klinički psiholog ili je završio specijalističke studije kliničke psihologije, ili ima 5 godina radnog iskustva u adekvatnoj ustanovi, izobrazu u trajanju najmanje 500 sati, od čega minimalno 100 sati iz oba temljena područja kliničke psihologije: psihodijagnostike i psiholoških tretmana. Na žalost specijalista kliničke psihologije, završavanjem specijalističkog studija oni i dalje moraju prolaziti neformalne edukacije iz psihodijagnostičkih instrumenata kako bi ih koristili u praksi, ili iz psihoterapijskih intervencija ako se žele baviti psihoterapijom ili drugim psihološkim intervencijama. Tu se onda postavlja logičko pitanje: Kako je moguće da su formalno obrazovani specijaliste kliničke psihologije (koji moraju dodatno polaziti neformalne edukacije iz psihoterapije i psiholoških instrumenata ako se žele time baviti) ekvivalenti psiholozima sa statusom kliničkog psihologa bez formalnog obrazovanja tj. bez specijalizacija (koji su samo završili neformalne edukacije iz psiholoških tretmana i psihodijagnostike i na osnovu toga dobili status kliničara)? Kako je moguće da netko formalno obrazovan u području kliničke psihologije ima ekvivalenta koji je samo završio npr. 100 sati neformalnih edukacija iz psihodijagnostičkih instrumenata i npr. kognitivno-bihevioralnu terapiju, a pri tome specijaliste kliničke psihologije moraju polaziti manje-više iste edukacije kao i oni? Kako je moguće da se uopće razmatra da su njihove ekspertize i klinička educiranost ekvivalentne? Psihoterapija i klinička psihologija dva su odvojena zanimanja, pa kako je moguće u realnosti da osoba koja je specijalista kliničke psihologije s nizom edukacija iz dijagnostičkih instrumenata i nekog modaliteta psihoterapije ekvivalent psihologu sa statusom kliničkog psihologa koji je status dobio samo zato što je završio neke edukacije iz psihodijagnostičkih instrumenata i nekog modaliteta psihoterapije?
Klinička psihologija, Hrvatska psihološka komora i obezvrijeđivanje formalnih specijalizacija
Iz neformalnoh razgovara s kolegama saznajem da kolege klinički psiholozi u bolnicama dobiju povećanje plaće od 4 %, ako imaju sreće. Mnogima je nejasno zašto Upravni i Kadrovski odjeli njihovih bolnica, klinika i centara ne priznaju i ne daju pravo na veći dodatak iako su klinički psiholozi zdravstveni radnici po novomm ZoZZ? Nisam stručnjak, ali trivijaliziranje kliničke psihologije leži upravo u tome što smo jedina struka u Hrvatskoj koja može neformalnim oblikom obrazovanja steći status specijaliste neke psihološke djelatnosti. Zamislite da farmaceut kaže da je postao specijalista klinički farmaceut tako što je radio u bolničkoj ljekarni 5 godina, a ne zato što je završio specijalizaciju? Ili da je specijalista medicinske biokemije postao specijalista tako što je radio u biokemijskom laboratoriju 5 godina? Ili da je dr.med.spec. psihijatrije postao specijalista tako što se nakon studija medicine zaposlio na psihijatriji, pa su mu nakon 5 godina rada dodijelili titulu specijaliste? Ili da je med. sestra specijalista hitne pomoći i njege postala specijalista tako što je radila 5 godina na hitnoj pomoći. Ili da je stomatolog postao specijalista ortodoncije tako što je radio 5 godina u ambulanti za ortodonciju. Ako ne vidite problem do sada sa formalnim i neformalnim obrazovanjem kliničkih psihologa u Hrvatskoj, bojim se da vam ne mogu više pomoći. Dokle god postoji trivijaliziranje struke i psihološke djelatnosti te neadekvatan angažman od čelnih ljudi krovne komore, psihološka djelatnost nikada neće biti shvaćena kao ozbiljna (zdravstvena) djelatnost u Hrvatskoj. Naravno, ovdje je krivnja i na psiholozima koji ne žele završavati specijalizacije (iz bilo kojeg razloga, pa i financijske nemogućnosti), pa stvaraju pritisak da im se prizna neki oblik specijalnosti, jer kako lobiraju, radnim iskustvom kompenzirali su nedostatke formalne educiranosti za danu specijalnost. Zamislite da doktor medicine koji radi na hitnoj (koji nema ista zaduženja kao spec.hitne medicine, niti isti opseg posla i djelovanja), dobije titulu specijaliste hitne medicine samo zato što radi na hitnoj, i neformalno se usavršavao u hitnim procedurama? Ili doktor medicine koji radi u domu zdravlja u ordinaciji obiteljske medicine? Biste li otišli specijalisti hitne medicine na hitnu intervenciju kada biste znali da nije bilo rigoroznog programa specijalizacije i nadzora nad njim, a kasnije i polaganja specijalistčkog ispita kako bi dokazao da može obavljati djelatnost hitne medicine? Biste li se dali takvoj osobi na dijagnostičko-terapijske procedure dok vam je život ugrožen? Ako ste pametni, ne biste. Klinički psiholozi ne viđaju nužno životno ugrožene pacijente, ali njihov tretman može uvelike odrediti stvari kao što su prevencija suicida, kvaliteta života, odnosi u obitelji itd., pa je nejasno zašto se nekome dozvoljava da neformalnim putem postane klinički psiholog. Psiholozi moraju prihvatiti da ako nisu formalno specijalistički obrazovani za nešto, nemaju ni prava tražiti priznavanje specijalnosti (nitko nema to pravo, ni jedna struka, a ne samo psiholozi). No, izgleda da novim Zakonom o psihološkoj djelatnosti člankom 15., ovaj se problem samo dodatno produbljuje. Čini se kao da će psihološka komora od sada sve specijalnosti (koje god to one bile) temeljiti slično kao i sa kliničkom psihologijom – na neformalnom obrazovanju. Zamislite da se isto dogodi sa svim drugim zdravstvenim djelatnostima? Kako imam realtivno puno prijatelja sestara, medicinara i stomatologa, mogu vam reći da titula specijaliste znači da su uložili suze, krv i znoj kako bi je stekli, i to tijekom višegodišnjih napora (specijalizacije traju oko 4-6 godina). Kod psihologa je sasvim suprotno, i može se steći tako što su na svom radnom mjestu, u standardnom opisu posla, u standardnom okruženju, i dovoljno je da pohađaju obavezna usavršavnja kako bi kad-tad stekli uvjete za priznavanje specijalnosti. Psiholozi u Hrvatskoj s titulom specijaliste psihologa, u najmanju ruku, trivijaliziraju, obezvrijeđuju i banaliziraju sam proces specijalističkog usavršavanja, i rugaju se svim zdravstvenim djelatnicima. Koji su očito intelektualno potkapacitirani jer nisu istu stvar tražili od svojih komora, i tako dokrajčili naš zdravstveni sustav svojom nestručnošću, koja se nikada ne bi mogla kompenzirati radnim iskustvom umjesto specijalističkim formalnim obrazovanjem.
No, dosta o tome što je sve manjkavo s kliničkom psihologijom u Hrvatskoj, pređimo na ostale titlue i specijalnosti.
Što je sa magistrima psihologije u zdravstvu?
2. Magistar psihologije je osoba koja je završila preddiplomske i diplomske studije psihologije, i mora imati položen stručni ispit kako bi obavljala psihološku djelatnost. Ako se ovakva osoba zaposli u hrvatskom zdravstvu, iako će imati isti šifrarnik dijagnostičko-terapijskih procedura kao klinički psiholog (spomenuto ranije), njoj neće biti priznat status zdravstvenog radnika. Kako je to moguće? Ustav RH članak 70. kaže da svatko ima pravo u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti posebnu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. Ovdje si možemo postaviti pitanje postoji li Ustavna osnovna na osnovu koje je magistar psihologije degradiran u zdravstvu u odnosu na kliničkog psihologa kao nezdravstveni djelatnik? Naročito imajući u vidu da se opis djelatnosti i dijagnostičko-terapijskih procedura skoro pa uopće ne razlikuje između psihologa i kliničkog psihologa. Postoji li Ustavna osnova za degradiranje i ograničavanje zdravstvene djelatnosti kliničke psihologije samo na zdravstvo (s obzirom da se to ograničavanje ne radi drugim zdravstvenim djelatnostima)?
Postoje li u Hrvatskoj zdravstveni psiholozi?
3. Zdravstvena psihologija u Hrvatskoj definirana je Standardima rada kliničkih i zdravstvenih psihologa. O ovoj temi ne mogu pričati previše, s obzirom da su informacije o zdravstvenim psiholozima u RH gotovo nepostojeće. Obzirom da u HPK imamo razred za zdravstvenu psihologiju, nagađam da je to specijalnost kojoj se pridaje posebna pažnja. Nejasno je doduše, kako kolege koji se bave zdravstvenom psihologijom u Hrvatskoj, nisu postali zdravstveni radnici, tim više što imaju u svojoj tituli „zdravstveni“. Iako su na zapadu poslovi kliničkog i zdravstvenog psihologa s puno sličnosti, oni su i značajno diferencirani s obzirom na obim posla te edukacijske, dijagnostičke i terapijske procedure, ali i populaciju koju pregledavaju/tretiraju u odnosu na kliničku psihologiju. Ranije smo vidjeli iz priopćenja tijela EU da isto važi i za Europu. Prema hrvatskim standardima rada, klinički i zdravstveni psiholozi (osim posebnih definicija specijalnosti) obavljaju identične dijagnostičke i terapijske procedure (nejasno je zašto se onda uopće tretiraju kao odvojene djelatnosti u RH i imaju posebne razrede unutar HPK?). Onda ni ne treba čuditi činjenica da mnoge kolege u neformalnim razgovorima ni sami često ne znaju koja je razlika između kliničkog i zdravstvenog psihologa. Time gore što su u okviru specijalizacije iz kliničke psihologije uključeni predmeti iz drugih psiholoških specijalnosti (npr. zdravstvena psihologija i neuropsihologija) i predstavljeni kao uži oblici subspecijalizacije kliničkih psihologa što je u potpunosti pogrešno, a i smanjuje prostor za usvajanje adekvatnih znanja iz kliničke psihologije (npr. specijalna psihopatologija, rijetki psihički poremećaji itd.). Neuropsihologija je specijalistička grana za sebe, dok je zdravstvena psihologija specijalistička djelatnost za sebe. Po specijalističkom programu kliničke psihologije u RH daje se mogućnost biranja užih područja zanimanja (npr. zdravstvena i neuropsihologija), ali se onda postavlja pitanje – je li to specijalistički, subspecijalistički, ili specijalistčko-subspecijalistički studij kliničke psihologije? Jesu li onda specijaliste kliničke psihologije završetkom specijalističkog studija i specijaliste psihološkog savjetovanja, neuropsihlozi i zdravstveni psiholozi? Mogu li oni tražiti priznavanje svih posebnih titula? Opće je poznato da adekvatan specijalista neuropsihologije na području EU ima obično oko 3-5 godina formalnog specijalističkog obrazovanja (ovisno o državi) samo u području neuropsihologije, dok se na specijalizaciji iz kliničke psihologije samo dva kolegija bave neuropsihologijom. Isto vrijedi i za ostale specijalnosti, koje se tumače kao subspecijalnosti na specijalističkim studijima kliničke psihologije. Ali to je problem koji se događa kada to specijalističko obrazovanje regulira Sveučilište po zakonima i pravilnicima ministarstva znanosti i obrazovanja, a ne nadležno Ministarstvo zdravstva u kojemu bi trebao raditi i pokazati svoju kliničku ekspertizu, kao što se regulira ostalim zdravstvenim stručnjacima (npr. specijalizacije farmaceuta).
Nezdravstveni status psihologa u medicini
4. Psiholozi u medicini rada imaju opis posla reguliran u skladu sa Standardima rada psihologa u medinci rada. Naravno, oni u domovima zdravlja, privatnoj praksi ili drugim zdravstvenim ustanovama imaju adekvatan šifrarnik dijagnostičkih metoda za koje su specijalizirani posebnom edukacijom. Njihov najčešći suradnik je zdravstveni djelatnik, specijalista medicine rada. Nejasno je doduše, kako je specijalista medicine rada zdravstveni djelatnik, ali psiholog u medicini rada nije? Kako se dogodio propust da HPK nije uspjela niti za njih izboriti adekvatniju poziciju? Smatra li HPK i nadležni razred da unatoč neophodnim zdravstvenim pregledima koje obavljaju psiholozi u medicni rada, oni i dalje nisu zdravstveni djelatnici?
Iz ovog prezentiranja različitih titula i specijalnosti, vidimo da HPK nije dosljedna u svom tretiranju psihologa koji rade u zdravstvu, nije adekvatna u lobiranju za sveobuhvatna prava psihologa u zdravstvu i van njega, kao ni odnosu poslodavaca prema psiholozima koji bi mogli biti zdravstveni radnci (sve specijalnosti, osim organizacijske psihologije).
Usporedimo sada psihologe s nekim drugim zdravstvenim djelatnostima iz novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Zabrinutost farmaceuta i biokemičara za zdravstveni status psihologa
Hrvatsko društvo medicinskih biokemičara, kao i Hrvatska komora farmaceuta javno su izrazile u e-savjetovanju povodom novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti zabrinutost zbog regrutiranja neadekvatno reguliranih profesija kao potencijalnih zdravstvenih djelatnosti. Oni su primarno mislili na struke koje nisu regulirane zakonom ni krovnom stručnom komorom: fonetičare, nutricioniste, logopede, biotehnologe, biologe, fizičare, kemičare, prehrambene tehnologe i kliničke psihologe. Dok sve zdravstvene djelatnosti imaju pravilnike o formalnom specijalističkom usavršavanju koje donosi i regulira nadležno ministarstvo zdravstva, klinički psiholozi to nemaju – i oko toga se kolege biokemičari i farmaceuti najviše brinu. Naime, specijalističko obrazovanje kliničkih psihologa nije regulirano nikakvih pravilnikom ministarstva, već pravilnikom o priznavanju statusa kliničkog psihologa stručne komore, a samo specijalističko usavršavanje regulirano je u skladu sa standardnim zakonom i pravilnicima iz Ministarstva obrazovanja (takva specijalistička usvršavanja imaju pravnici, ekonomisti, pedagozi, socijalni radnici itd.). Čime je proizvoljno dovedeno do toga da titulu specijalnosti u nekom području mogu dobiti i psiholozi koji nisu formalno obrazovani kao specijaliste, već su udovoljili nekim alternativnim kriterijima. Ako je nešto ozbiljna zdravstvena djelatnost koja se bavi zdravljem ljudi, ne postoji alternativni i drugačiji način usavršavanja, od onog formalnog specijalističkog koje regulira Ministarstvo zdravstva. Opće je poznato da Hrvatsko logopedsko društvo već duže vremena lobira da se njih kao struku uvrsti kao kompletnu zdravstvenu djelatnost, kao i doktore medicine, farmacete, medicniske sestre itd., i u potpunosti preuzme i regulira Ministarstvo zdravstva u suradnji s njihovom budućom logopedskom komorom. U tom slučaju, logopedi u školstvu, kao i ostali logopedi (kao i drugi zdravstveni djelatnici) van zdravstva, bit će u statusu zdravstvenog radnika i dobit će adekvatan koeficijent za to. Pa da, čak i logopedi u školama i vrtićima. Isto kao i medicinske sestre i fizioterapeuti u školama i vrtićima.
Magistri logopedije vs magistri psihologije
Nadalje, u potpunosti je nejasno kako su se logopedi, s diplomskim studijem (bez ikakvih specijalizacija ili posebnih uvjeta) izborili za status zdravstvenih radnika, a nemaju niti Zakon o logopedskoj djelatnosti niti krovnu komoru. Pri tome, oni su uredno uređeni kao primarna zdravstvena djelatnost predloženim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti te ih domovi zdravlja redovno zapošljavaju, kao i stomatologe. Pri tome, logopeda u Hrvatskoj ima oko 800, dok je psihologa oko 3.500. Realno je pitanje, kako su se logopedi uspjeli izboriti za tako nešto bez zakona koji štiti njihovu djelatnost, bez pravnih predstavnika, i brojčano slabiji, a psiholozi nisu? Argument da je kliničkih psihologa ili magistara psihologije više, pa su veće financijsko opterećenje za zdravstvo i zato se ne može svim psiholozima dati status zdravstvenog radnika, jednostavno ne drži vodu. Hrvatsko zdravstvo zapošljava više logopeda nego psihologa u bolnicama i klinikama. U tom slučaju, iz financijskih razloga, zdravstvo bi više prosperiralo ako bi psiholozima (svima u zdravstvu) dalo status zdravstvenog radnika, a logopedima ne. Ili još bolje, kako je moguće da je magistar logopedije zdravstveni radnik, a magistar psihologije nije? Pri tome, HPK se nije izjasnila oko mogućnosti da psiholozi daju dijagnoze psihičkih poremećaja samostalno pa čak i ako se neki poremećaji dijagnosticiraju isključivo kod psihologa (npr. različite forme intelektualnog oštećenja). Nejasno je zašto HPK ima toliko pasivan stav kada se tiče obrazovanja psihologa za kompletnu dijagnostiku svih psihičkih poremećaja, tim više što tvrde da su naši klinički psiholozi i američki isti ili bar slični. Dijagnosticiranje je jedno od osnova svake djelatnosti, a logopedi, iako još nemaju zakon o svojoj djelatnosti, predloškom istog predviđaju dijagnosticiranje psihičkih i neuroloških poremećaja iz njihovog domena (dislalije, diskalkulije, afazije itd.). Naravno, logopedi i sada uredno i službeno postavljaju F dijagnoze iz područja logopedske djelatnosti i nitko se ne to ne žali. Štoviše, zbog toga ih drugi zdravstveni radnici i suradnici samo još ozbiljnije i stručnije shvaćaju. Psiholozi po zakonu i pravilniku mogu raditi dijagnostičku klasifikaciju, ali im nije dozvoljeno stavljanje službenih F dijagnoza kao što psihijatar, ili logoped rade, niti bi takve dijagnoze imale ikakvu pravnu važnost. Samo dijagnoze postavljene od psihijatra ili drugog zdravstvenog stručnjaka, npr. logopeda, imaju pravnu snagu. Postavimo si onda pitanje kako magistri logopedije mogu dijagnosticirati djelove psihičkih poremećaja i mogu biti tretirani kao zdravstveni radnici (pri tome nemaju ni zakon ni komoru koja ih štiti), a magistri psihologije ne mogu ništa od navedenog, a o statusu zdravstvenog radnika trenutno mogu samo sanjati?
Magistri fonetike, kemije, fizike, nutricionizma, itd. vs magistri psihologije
Kako je moguće da su magistri fonetike, magistri fizike, magistri kemije, magistri biologije, magistri nutricionizma, magistri prehrambene tehnologije itd., koji nemaju zakone koji štite njihovu djelatnost niti adekvatnu stručnu komoru, imaju status zdravstvenih radnika u bolnicama, a magistri psihologije ne? Za one kojima nije jasno, kada nešto nije regulirana profesija, znači da ne postoji pravni mehanizam koji bi ju štitio. Iliti, ja bih vrlo lako mogao reći kao mag.psych. da sam nutricionist i biotehnološki inžinjer. S obzirom da nema zakona koji štiti te djelatnosti, niti komore koja ih regulira, ne postoji pravna osnova da me se sankcionira. Isti problem su imali psiholozi prije prve verzije ZoPD jer su se mnogi stručnjaci u pravnom prometu nazivali psiholozima i nitko im ništa nije mogao (do donošenja zakona). Isti scenarij vidjeli smo i s titulom psihoterapeuta prije donošenja Zakona o psihoterapiji. Osoba s tri razreda osnovne škole mogla je tvrditi da provodi psihoterapiju i nitko joj ništa nije mogao. Kako struke koje uopće nisu kontrolirane ikakvim nadzornim tijelom mogu imati status zdravstvenih djelatnika, a magistri psihologije ne mogu? Zašto su magistri psihologije u hrvatskom sustavu degradirani u odnosu na magistre ostalih struka kojima je priznat status zdravstvenih djelatnika? Smatra li HPK da je to adekvatno ophođenje prema članovima koji uredno plaćaju svoju članarinu kako bi ona zastupala njihove interese (u ovom slučaju je više degradirala interese)?
Psihologija i borba za budućnost struke
Psiholozi, bez mogućnosti da pružaju adekvatne dijagnostičke usluge za koje su obrazovani i za koje imaju instrumente, riskiraju da budu zamijenjeni nekim drugim strukama, primarno socijalnim radnicima, socijalnim pedagozima, logopedima, defektolozima itd. Već smo vidjeli scenarij gdje udružena vijeća i društva socijalnih pedagoga tvrde da su oni jedini stručnjaci koji u školama mogu i trebaju raditi s djecom s problemima u ponašanju. Pokušavajući na taj način izgurati psihologe iz školskog sustava. Novim Zakonom o psihoterapijskoj djelatnosti, psihoterapija više nije samo luksuz psihologa i psihijatara, već velikog broja ranije navedenih stručnjaka za koje se otvaraju nova radna mjesta u bolnicama i klinikama. Scenarij zamijenjivanja kliničkih psihologa već smo vidjeli u Americi s pojavom kliničkog socijalnog rada, čijem uspostavljanju teži i Hrvatska komora socijalnih radnika, koji provodi identične postupke kao i klinički psiholozi (uključujući i korištenje svih psihodijagnostičkih instrumenata A, B i C kategorije). Naime, američki sudovi stalno ponavljaju presude i objašnjenja kako su klinički socijalni radnici sposobni za identične stvari u okviru upotrebe psihodijagnostičkih instrumenata i psiholoških tretmana, kao i klinički psiholozi, iako imaju različito obrazovanje (ali isti fokus). To nije čudno, rat oko zaštite posla psiholozima je poznat i sa psihijatrima. Ne tvrde samo socijalni radnici da su adekvatniji za obavljanje kliničkih uloga od psihologa, već isto tvrde i psihijatri. Ovakve borbe dovele su do toga da klinički socijalni radnici brojčano premaše broj psihijatara i psihologa koji pružaju usluge u mentalnom zdravlju u SAD-u. Tako je uključenost kliničkih socijalnih radnika u iznosu 60 stručnjaka na 100.000 stanovnika, za usluge u području dijagnostike (i da, klinički socijalni radnici pružaju F dijagnoze sasvim legitimno) i tretmana psihičkih poremećaja, a samo 42 stručnjaka na 100.000 osoba kada gledamo kombinaciju psihologa i psihijatara (odvojeno 12 psihijatara i 30 psihologa na 100.000). Naravno, obrazovanje socijalnih radnika u Hrvatskoj nije ni približno zadovoljavajuće ili približno američkom modelu da bi se oni mogli izjašnjavati o psihičkim poremećajima i problemima, psihodijagnostikama ili biti pružatelji psiholoških tretmana, i kao takvi zamijeniti psihologe i psihijatre (ali Zakonom o psihoterapiji nizu stručnjaka otvoreni su psihoterapijski tretmani). U zapadnom scenariju, socijalni radnici doveli su do postepenog smanjivanja broja psihologa u bolnicama i školama, jer su mogli pružati identične usluge kao psiholozi, a bili su jeftinija radna snaga. Ovakav scenarij trenutno je vrlo izgledan i u Hrvatskoj, s obzirom da bolnice zapošljavaju vrlo mali broj psihologa, a lobiranje HPK za psihologe u globalu može se opisati kao svakakvo, samo ne adekvatno, uključujući i za one u zdravstvu. Tu nije ni na odmet napomenuti da psiholozi u bolnicama često vrše samo psihotestiranja, praveći se da je to kvantna fizika i da drugi stručnjaci nemaju, niti će ikada imati pravo koristiti iste psihološke instrumente kao i oni, ili imati opseg znanja kao i oni. Kombinacija ovih faktora, sigurno će se negativno odraziti na budućnost psihologije u Hrvatskoj.
Pravni mehanizam kao sredstvo zaštite psihologije
Pitanje je vremena kada će kolege stručni suradnici podizati tužbe kakve su viđene ranije u drugim državama i postepeno zamijeniti psihologe u jednostavnoj upotrebi psiholoških instrumenata i tretmana. Takav scenarij viđen je kada adekvatna nadzorna tijela nisu uspjela zaštiti psihologiju od promjena koje su došle sa širenjem stručnjaka u području mentanog zdravlja. Ako HPK uskoro ne preuzme adekvatnije mjere, psiholozi, bili svrstani kao zdravstveni djelatnici ili ne, će se u ranijoj budućnosti pronaći u identičnoj situaciji gdje će se za svoj posao i radna mjesta boriti s drugim zanimanjima (vjerojatno psihoterapeutima, socijalnim radnicima i socijalnim pedagozima). HPK se može žaliti i opravdati propustima poboljšavanja statusa psihologa kroz nerazumijevanje nadležnih ministarstava i potencijalno drugih komora. No je li to doista validno obrazloženje? Zar ništa nisu naučili od kolega sa zapada? Ni kolege sa zapada nisu samo tako poboljšali status psihologa. Isto su se prvo mirnim putem i kompromisom pokušali izboriti za svoj status, ali vidjeli su da organizirana psihijatrija ili neki drugi faktori to ne dozvoljavaju. Trebalo bi biti poznato kako su se psiholozi na zapadu izborili za sebe. Kada su vidjeli da kompromisi i sporazumi ne funkiconiraju, okrenuli su se pravnim mehanizmima i dobili niz pravnih bitki:
- Tužili psihijatre jer im nisu dozvoljavali samostalno obavljanje psihoterapije i bavljenje psihoterapijskom djelatnošću
- Tužili psihijatre, bolnice, zdravstvena osiguranja i druge uključene sudionike koji su im branili ono za što su obrazovani i što po zakonu mogu raditi, a to uključuje i privilegiju zaprimanja i otpuštanja pacijenata iz bolnica (američki psiholozi imaju drastično veće, kvalitetnije i obuhvatnije obrazovanje od hrvatskih – ranije utvrđeno)
- Sudjelovali u tužbi forenzičkog i pravnog sustava jer nije dozovljavao doktorima kliničke psihologije da se samostalno izjašnjavaju o psihičkim poremećajima ili njihovom odsustvu kod zatvorenika ili tuženika, iako su za to obrazovani
- Sudjelovali u tužbi zdravstvenih osiguranja koja su odbijala plaćati dijagnostičko-terapijske procedure kliničkih psihologa u vanbolničkom okruženju ili ako ih nije naručio liječnik
- Sudjelovali u tužbi da se doktorima neuropsihologije omogući da se izjašnjavaju o neurološkim bolestima i stanjima
- Tužili državne zdravstvene ustanove koje im nisu dozovljavale postavljanje službenih dijagnoza mentalnih poremećaja, zbog pritiska psihijatara
- Sudjelovali u pravnoj borbi za korištenje termina „medicinski tretman“ kada se govori o dijagnostičko-terapijskim uslugama psihologa kako bi im zdravstveno osiguranje refundiralo novac
- Sudjelovali u tužbi da se doktorima neuropsiholozima omogući izjašnjavanje o ozljedama mozga
Nejasno je sada, ako već HPK nije sposobna izboriti se i poboljšati status svih psihologa u državi mirnim putem i kompromisom, kao što to čini BPS u UK, zašto to ne radi sudskim/pravnim? Uostalom, zar nije poznata ona dobra stara: Ako nećeš milom, onda ćeš silom! Nije da financijski nije sposobna podnijeti teret nekoliko tužbi nadležnim sudovima, uključujući i Ustavnom zbog sustavne diskriminacije psihološke profesije. Do kada će psiholozi članovi HPK, ali i sama komora, pasivno sjediti i gledati degradiranje i propadanje struke, kao i dozvoljavati neadekvatna, alternativna i neformalna priznavanja specijalnosti, pitanje je vremena.
Ivan Zečević, mag.psych.
One thought on “Koji psiholozi su zdravstveni radnici? Eci, peci, pec, ti sigurno nisi!”