Istine i laži o psihološkom stručnom ispitu

Iz baze podataka EU o reguliranim profesijama na području EU i Europskog gospodarskog prostora, nastalog na temelju odredbe EU 2005/EC, vidljivo je u kojim državama psiholozi moraju polagati stručne ispite kako bi postali licencirani, a u kojim državama licencirani postaju po završetku studija psihologije. Imajte na umu da je iz EU baze i odredbe vidljivo da pristup psihološkoj djelatnosti neke zemlje daju psiholozima koji su završili samo tri godine studija psihologije, tj. preddiplomske studije (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska). Ti psiholozi rade psihodijagnostiku, savjetovanje i psihoterapiju pod supervizijom. U nekim zemljama predviđen je stručni rad u vidu osposobljavanja, ali bez stručnog ispita (npr. Island), ali se po završetku perioda osposobljavanja automatski stječe licenca. Ovdje govorimo o generalnoj tituli „psiholog“, a ne o specijalističkim titulama npr. „specijalista kliničke psihologije“ za koje postoje drugi standardi. Naravno, neke države u globalu psihologiju reguliraju u zdravstvu (npr. Italija), neke imaju generalne pravne odredbe (npr. Austrija), neke je uopće ne reguliraju (npr. Njemačka), dok je u Hrvatskoj tretirana kao socijalna, a ne zdravstvena djelatnost (osim kliničkih psihologa).

Naravno, pohvalno bi bilo što nas je Hrvatska psihološka komora uvrstila među razvijenije zemlje u regulaciji psihologije: Italiju, Dansku i Švedsku, no s druge strane pogledajmo njihove realnosti. To su države gdje su svi psiholozi regulirani kao zdravstvena djelatnost (a ne samo podobni: klinički), a sve specijalizacije odrađuju se formalnim specijalističkim obrazovanjem koje reguliraju pravilnicima nadležna ministarstva zdravstva (kao što to i funkcionira u svim normalnim državama i sa svim normalnim profesijama). Malo je reći da njihovi psiholozi imaju plaće zdravstvenih radnika. Nejasno je samo, ako je HPK već primjenila stroge kriterije tih država, kako to da se nije izborila i da profesija bude adekvatno regulirana u Hrvatskoj kao u tim državama? Zašto se HPK, kada je već preuzela tako rigorozno i financijski opterećujuće uređenje po članove (ispiti u HPK se plaćaju), nije odlučila preuzeti i angažman i pristup promoviranja psihologije koje imaju tijela u navedenim državama? Psiholozi u tim državama, u socijalnom i financijskom smislu uvažavaju ozbiljan ugled – onaj zdravstvenih radnika. U RH je sasvim drugačije, ovdje se (iz moje subjektivne procjene) psihologija ni u jednom sustavu ne doživljava ozbiljno, a pogotovo ne kao ozbiljna zdravstvena djelanost.

Svih ovih godina HPK priča da se stručni ispiti polažu kao mehanizam zaštite struke. Je li HPK brzo obavijestila drugih 26 država EU i EGP da moraju pod hitno uvesti stručne ispite kao sredstvo zaštite struke (jer očito sam Zakon o psihološkoj djelatnosti nije dovoljan)? Ima li HPK neka znanja što će se u Hrvatskoj dogoditi ako ukinu obavezu polaganja stručnih ispita? Hoćemo li opet otvoriti priču da liječnici, stomatolozi, medinciske sestre, faramceuti itd. više u Hrvatskoj, a skoro ni jednoj drugoj državi EU ne polažu stručne ispite? Jesu li oni propali kao struke? Obavljaju li manje kvalitetno svoje djelatnosti? Hoće li HPK objasniti članicama EU bez ispita taj presnažan, stopostotni i osiguravajući mehanizam kontrole koji imaju stručni ispiti i zbog kojih pod hitno moraju vratiti ili uvesti taj oblik provjere znanja psihologa novaka?

Nisam siguran koliko će stručnost psihologa propasti bez stručnih ispita, ali siguran sam da će financijski prihodi HPK biti znatno manji (obzirom da moramo plaćati polaganje stručnih ispita) ako se stručni ispiti ukinu. Uostalom, ako smo već toliko zabrinuti za struku i njezinu kvalitetu, zašto je HPK jedino stručno udruženje s pravnim ovlastima u Hrvatskoj koje si je dalo za pravo priznavati specijalnosti bez formalnog stručnog specijaliziranja psihologa u visokoškolskim ustanovama (kakva postoje npr. u državama kolegicama po stručnom ispitu: Italiji, Švedskoj, Španjolskoj i Danskoj)? O ovoj temi više neki drugi put.

Uostalom, da je nekoga doista briga za stručne ispite HPK, ne bi nas različita  ministarstva tražila da stalno iznova polažemo državne ispite kada se kod njih zapošljavamo. Nedavno sam poslao zanimljiv dopis HPK i dobio još zanimljiviji odgovor. Zamislite, na pitanje zašto psiholozi u RH polažu stručni ispit (i to ne samo u HPK, već i u nizu ministarstava, što naravno plaćamo mi, ali nekad i poslodavac) hladno su odgovorili u vidu: Jer Zakon o psihološkoj djelatnosti tako kaže. Ma dajte? Nisam znao. Svaka osoba koja ima google i koja se odlučila baviti psihološkom djelatnošću u RH to zna. Mene je zanimalo ZAŠTO MORAMO polagati ? Zašto je to u zakonu? Zašto psiholozi u 26 država Europe ne moraju? Zašto liječnici ne moraju? Zašto farmaceuti ne moraju? Zašto medicinske sestre ne moraju? Pa jednostavno: Tako su njihove komore odlučile! Iz ovoga proizlazi: ili moje pitanje doista nije bilo jasno Upravnom odboru HPK, ili UP HPK nema elementarna znanja o tome kako se mijenja ZoPD i tko može jednom jednostavnom izmjenom taj stručni ispit izbaciti iz zakonske regulative (kao što su to učinile druge komore u Hrvatskoj). Naravno, od objašnjenja zašto je uopće u ZoPD uveden stručni ispit, a i održan do dana današnjeg, ni riječi.

Ne bih imao ništa protiv stručnog ispita, da još jedan ne moram polagati u svakom ministarstvu posebno. Znate, zvao sam kao marljivi vježbenik ministarstvo da ih pitam moram li polagati ispit kod njih. Kaže dobri čovjek na telefonu da se mora. Ne samo da se mora, već da njih nije briga za ispit u komori (ljepše i stručnije se izrazio, ovo je moja slobodna interpretacija). Odnosno, da mogu imati ispit u komoru, ali neću moći raditi u Centru za rehabilitaciju ako ne položim ispit i kod njih. S druge strane, ZoPD je sasvim jasan. Bez ispita u komori, ne možeš se baviti psihološkom djelatnošću. Ministarstva ignoriraju komoru, komora ignorira ministarstva. I tko pati? Preko čijih se leđa prelama? Preko nas vježbenika, a i psihologa općenito. Što HPK radi po tom pitanju? Pa izgleda da zadnjih 20 godina kako postoji ZoPD apsolutno ništa, jer se zadnjih 20 godina apsolutno ništa na tom polju nije promijenilo. Ako već postoji razred za zdravstvenu psihologiju (čija je neophodnost postojanja diskutabilna), zašto ne postoji razed za psihologe vježbenike koji će se brinuti za vježbenike (grupaciju koja zakonom postoji, za razliku od zdravstvene psihologije)?

Naravno, ne bih imao ništa protiv ni kada bi HPK, kao npr. komore socijalnih radnika, socijalnih pedagoga i defektologa izdavale licencu na osnovu položenog državnog stručnog ispita. Dakle, ne moram položiti onaj u HPK, već mogu i onaj u ministarstvu. Kako to izgleda u praksi? Socijalni pedagozi ako polože državni stručni ispit, ne moraju polagati ispit pri svojoj komori. Socijalni radnici ako polože državni stručni ispit ne moraju polagati ispit pri komori. Edukacijski rehabilitatori ako polože državni stručni ispit ne moraju polagati ispit pri komori. Između redova čitam i interpretiram da HPK sugerira da mi očito nismo ozbiljna djelatnost kao farmacija, sestrinstvo, medicina i stomatologija da nam se ukinu stručni ispiti. Ali očito nismo ni neozbiljna djelatnost kao socijalni radnici, defektolozi i socijalni pedagozi kojima se priznaju državni ispiti za licenciranje. Njihove komore očito su prepoznale nesklad u radu i funkcioniranju ministarstava u odnosu na njihova zanimanja pa su popustile. Naravno, vjerojatno da olakšaju svojim članovima. HPK očito nema namjeru napraviti isto (isčitavam to iz odgovora na moj upit UP HPK).

Zato za kraj zapitajmo se jednu uznemirujuću misao: Štiti li HPK stručnim ispitima stručnost i kompetencije psihologa, odnosno psihološku djelatnost, ili štiti taj mehanizam kao izvor svojih financijskih prihoda?

Ivan Zečević, mag. psych.

Građanska inicijativa “Psihološko proljeće”